Svake se godine 27. ožujka u tisućama kazališta širom svijeta obilježava Svjetski dan kazališta. Na taj dan imamo prigodu podsjetiti javnost na snagu, poruku i značaj izvedbenih umjetnosti i umjetničkog stvaralaštva. Pisanje hrvatske poruke organizira Hrvatsko društvo dramskih umjetnika, a ove godine ta čast je pripala našem uglednom redatelju Branku Ivandi čiju poruku prenosimo u cijelosti:
HRVATSKA PORUKA ZA SVJETSKI DAN KAZALIŠTA 27. OŽUJKA 2024.
Jesam li ja uljez ili gost? Kako je mene dopala čast da s malo
riječi objasnim promjenu vlastitog neupitnog zanosa? Pola stoljeća
vagao sam između filma i kazališta, čak planirao pretvarati kazališta
u kinematografe, da bih na kraju otkrio očaravajuću tajnu koja je
sadržana u jedinstvenom procesu nastajanja kazališne predstave.
Kazalište pruža utočište jedinoj umjetnosti bez posrednika. Nema
slikarskog platna, nema glazbenog instrumenta, nema kamere, nema
cigle i betona. Samo ljudsko tijelo, glas i osobnost glumca. Mi ostali
smo asistenti, psihijatri, pisci, povremeno učitelji i, ne tako rijetko,
đaci njegove kreativnosti. A u toj pripremnoj fazi jedne predstave,
razvija se embrio zajedničkog stvaralaštva, put prema tragičnom ili
komičnom zanosu i ljepoti. Iz ljepote nastaje ljubav, a iz ljubavi strast
prema kazališnoj umjetnosti koja nas obuzima zauvijek.
Gotovo pola stoljeće star i zaboravljen u prekomorskom
političkom egzilu, veliki europski pisac Sándor Márai, prije nego što
će uperiti pištolj u svoje srce, pita se: Koja je prava svrha naših života?
Što ti misliš? To je teško pitanje. Vjeruješ li, kao što ja vjerujem, da ono
što našemu životu daje smisao jest strast koja u nama gori zauvijek? I
ako iskusimo takvu strast, možda nećemo živjeti uzalud?
Te zime, zagrebačkim potresom zatečeni krhkošću i
efemernošću ljudske egzistencije, izolirani Coronom, sjedili smo iz
večeri u večer, dva mjeseca, u prizemlju napuštene, opasno popucale
zgrade Zagreb filma i pripremali kazališnu predstavu. Producentica,
redatelj, najprije dvojica pa troje i na kraju četvoro glumaca. Za
mnoge je premijera kruna kazališne predstave. Možda su u pravu.
2
Ali danas vjerujem da je period priprema za stolom ključ kazališnog
čina. U svakom slučaju, to lutanje kroz labirint teksta na razmeđu
osobnog i glumstvenog vrhunac je predpremijernog kazališnog
užitka.
Dani i sati provedeni u analizi teksta, razgovori o odnosu
dramskog i komičnog, u prilagodbi karaktera dramskog lika s
osobnošću glumca, o psihološkom, ponekad psihijatrijskom profilu
privatne osobe, o piščevoj biografiji i krugu u kojem se kretao.
Povremena razmimoilaženja u tumačenju dijaloških fragmenata, ali
koja uvijek dovode do finalnog sklada; ili prividno apsurdnih detalja,
recimo o pokretu ruke koja treba oguliti naranču. Pa o politici, o jelu,
bolesti, svakodnevnim radostima, o ljepoti. I još mnogo toga što
podrazumijeva život obitelji. Pa i privremeni život jedne kazališne
obitelji.
Prošlih godina brojni časni prethodnici nastojali su definicijom
riješiti tajnu kazališne umjetnosti, jer nema umjetničkog djela bez
tajne. Mahom su se posvetili kazališnom prostoru ili izdvojenosti
scenskog prostora, vjeri u kazalište, igri (glumac), hrabrosti i istini,
uglavnom pitanju što je kazalište? I svi su bili u pravu, ali definicija je
ostala tajnom. Zašto? Zato, jer temelj kazališne umjetnosti nije
statičan. On je kretivni proces koji prethodi finalnom djelu. On je plod
kompleksnog odnosa grupe ostrašćenih ljudi. A strast je više od
ljubavi. Strast je zalog bezuvjetne posvećenosti. Ponekad pritajena,
skrivena, strast je pogon svake kazališne kreativnosti.
Branko Ivanda
