Plesni studio Doma kulture Kristalna kocka vedrine ambiciozno je ušao u projekt nove predstave kojom odaju počast životu sisačkog slikara Milana Steinera. Premijera će se održati 2. lipnja 2014. godine u prostoru tvornice Segestica u 19 sati.
Milan Steiner rođen je u Sisku 1894. godine u obitelji dobrostojećeg židovskog trgovca Hinka Steinera i Rozalije Steiner rođene Deutsch. Kao beba Milan je ispao dadilji iz ruku i zadobio trajne posljedice, kao sedmogodišnjaku mu je radi tuberkuloze pluća odstranjeno jedno plućno krilo, tako da je ostao izrazito nizak, hendikepiran i grbav, što je zabilježeno na sačuvanim fotografijama, ali i na brojnim autoportretima, skicama i crtežima koji istovremeno otkrivaju opterećenost hendikepom i unutarnju snagu, ali i intuitivnost, veliko crtačko majstorstvo i osobne dijaloge s uzorima iz časopisa ”Der Sturm” (Edvard Munch, James Ensor, Alfred Kubin, Egon Schiele). Kada je krajem studenog 1918. godine u visokoj temperaturi i groznici španjolske gripe posljednji put napustio Kazališnu kavanu, bio je to kraj virtuoznosti koja je između 1916. i 1918. sa tek nešto manje od četiristotinjak radova osigurala visoko mjesto u povijesti hrvatskog modernog slikarstva.
U ”Kronikama pokradene mladosti 1900 – 1919.” Josip Hrvat je u knjizi ”Živjeti u Hrvatskoj” zabilježio: ”Uvijek prisutan ali i uvijek pasivan član društva bijaše Milan Steiner. Blijedi grbavac s crtom trpke zrelosti oko ustiju, blistavih, pronicavih mirnih očiju. Samo bi u najužem krugu izbacio katkad koju primjedbu, jasnu i oštru. S rijetkima je drugovao, potpuno valjda ni s kojim suučenikom, no koga bi počastio mrvom svoga povjerenja, taj bi stao zapanjen bogatstvom njegova znanja, neprimjetljivog u razredu. U školi kao da hotice nije htio nikome udariti u oči, dapače ga učitelji nisu pravo zapažali. Za njih je jamačno bio bezbojan đak koji se gura kroz razrede. Bio je duhom zreliji od svih svojih vršnjaka, pun originalnih zapažanja, tople humanitarnosti protkane finom, nezlobnom ironijom. Možda je odbijala njegova rezerviranost, svako pomanjkanje spontanosti, te glavne značajke mladosti. Pojedincima je pokazivao velike monografije s područja likovnih umjetnosti, koje gledaoci nisu bili dozreli pravo ocijeniti. Iz njegovih su se ustiju čule prve kritike Nitzschea – tada su svi čitali ”Zaratustru” u Ćurčinovom prijevodu i Cvijanovićevom izdanju – i teško slijedile njegove primjedbe. Vjerojatno nitko nije znao da Milan Steiner hospitira Umjetničku akademiju.
Tek godinama kasnije – minuo je već davno prvi svjetski rat i Milan Steiner nije više bio među živima – njegovi su nekadašnji školski drugovi saznali da je on bio među njima poletarcima jedina zrela potpuna stvaralačka ličnost. Sve je njih manje-više nosila struja, on je ostao uvijek on. Milan Steiner živi u dva svoja platna, ”Kiši” i ”Pejzažu”, izloženim prvi put prigodom proslave ”pola vijeka hrvatske umjetnosti” godine 1938. Djelo je to čovjeka, koji je znao izreći savršeno ono što je dano samo velikim umjetnicima: tajni vječni kucaj vremena u atomima prostora. Bogovi su ga sigurno voljeli – umro je u svojoj dvadeset i četvrtoj godini.” [Josip Horvat 1984:44-45]
Nekoliko slika u Modernoj galeriji u Zagrebu, među kojima je i kultna zagrebačka ”Kiša”, a potom briga brata Ive Steinera koji je do svoje smrti čuvao malu no značajnu likovnu ostavštinu mlađeg brata te naposljetku trud akademika Josipa Vanište, aktualnog čuvara umjetničkog nasljeđa Milana Steinera što ga je testamentom 1985. godine preuzeo od prijatelja Ive Steinera, zaokružuju neveliki no značajni umjetnički opus. Upravo zahvaljujući Vaništi umjetničko nasljeđe Milana Steinera ostalo je sačuvano u svom tihom dostojanstvu slabašnog, hendikepiranog i prerano umrlog židovskog slikarskog genija, čija bi sudbina u vrtlogu sudbina Drugog svjetskog rata bila manje-više neupitna.
Antun Branko Šimić:
MUČENIK
Iz gomile istupih
sam
i pozvah vas u zemlju:
Novi Život
Smijeh ruga samo jeknu
iz gomile
k mojem uhu
Pođoh sam
Al za mnom ravno uputiste Smrt
Umrijeh
Iz moga srca izniknuše
dva modra cvijeta ljubavi
u svijet
TIJELA
tijela tijela
svagdje svudara
zasuta razvitlana
lakim kretom jednih Ruku
Tijela ćute u molitvi
Tijela kriče u radosti
Tijela vrište u očaju
Tijela u snu
Tijela ljube tijela
Tijela povrh tijela u grčima
u stvaranju novih tijela
Tijela trunu u bolesti
gasnu kao žute lampe
mru
Tijela kroz noć hite lete padaju
Moje tijelo vjetri nose
Moje tijelo vapi zvijezde
Oblaci su zvijezde progutali
I jest: vječno jedne Oči mirno gledaju
tijela tijela tijela
