Dom kulture Kristalna kocka vedrine Sisak čestita svim dragim ženama grada Siska Međunarodni dan žena! Donosimo Vam djelić kulturne baštine našeg grada kroz poeziju triju istaknutih sisačkih pjesnikinja: Tatjane Gromače, Monike Herceg i Tee Benčić Rimaj koje su utkale neizbrisiv trag u kulturu naše grada i šire.
Tatjana Gromača
DAVNI DOM
Čeznutljivo gledajući prema davnome domu
Niz klanac jastrebova,
Uzduž brezika, posivjelih od jutarnjih magli
Tamo gdje se svjetlost prelama na dva dijela
Topeći pred sobom oštrine na vrhuncu, na smjelom i
rahlom izdisaju
Smekšavajući sve u mirise jeseni, u boje drva, vlage
Kada se skrštenih ruku u krilu sjedi pored vatre
Mumljajući riječi, prebirući vruće kestenje
Kao što se prebiru slike mladosti
Ne s tugom
Ne s melankolijom
Već s toplom odsutnosti
Monika Herceg
Pjesnikinja, definicja
Kontrolna točka je ponoć, pisat ću o tome
kako nam je prije nekoliko godina upala u juhu okrugla imenica
koja je ogolila Pepeljugu, pisat ću o nesavjesnom trošenju vremena,
o izmišljanju djetinjstva u deset kvadrata, o svježim krastavcima
na sniženju u čijem smo se gorkom okusu okupali kao da je
zamišljeno da nas otruje ljetom
Pružaš mi vrhnje u čijoj se hladnoći utapa nenametljivo zelenilo,
naši prvi krastavci nakon rata, ali malo se sjećam
Ti mi prepričavaš da sam bila brbljava i nezasitna,
da nisam znala reći hvala ili prestati, da smo od gladi za svježim povrćem
umanjili noć i sjeli joj u krilo kao umiljati mačići
Moji su strahovi uvijek bili jednako obojani vapnom,
izjedajući, ali utišani ponori. Sav taj mrak koji sam držala u kosi
padao je u obroke, nisi ga znala počešljati, nisi ga znala iscijediti,
a ja sam šepala sama u sebi godinama
misleći da je dno blizu, uvijek u beskonačnom padu
Hoće li ikada biti lakše?
U zadnje vrijeme prije sna u mene navali ono more
koje smo jednom upoznali
Imam rabljeni kupaći kostim s delfinima
koji mogu pojesti sve zlonamjerne poglede iz dubine.
Prestravljena sam spoznajom
da sam predaleko od obale,
da sam samo točka usred plave
i nikad se neću moći obraniti
od takve praznine.
Još uvijek ponekad prije pjesme
plutam u ohlađenom dubokom mraku
za koji mi se čini da je bilo koji komad
ponoći u kojoj se lako prevari glad
Ali nikad ne odustajem
od pokušaja da se
odgurnem
o apsolutno ništa.
Tea Benčić Rimay
/iz zbirke “Danijel”/
X
Danijel susreće čovjeka koji na ramenima nosi svoju malenu kćer. Ona se osmjehne Danijelu iz svoje neprirodne I vesele visine. Danijel lovi taj osmijeh koji ga zatiče iznad glave, dodiruje mu kosu, uši, nos. Pomiče mu usta I, evo ga, I on se smiješi, lice mu je lagano poput perca, mogao bi ga podići na ramena.
VIII
Jednom je nekome rekao: “ Pa vi morate znati da niste sasvim normalni “: I to je bila istina tog trenutka, zabodena u srce dana poput klina u zidu. Neočekivano izricanje istine zbiva se u Danijela barem tri pota dnevno. On jednostavno kaže, izrekne je lucidno I brzo, ne može si pomoći. Ne želi si pomoći. Nije da on ne voli neugodne situacije, često ih sam stvara, pod izlikom da ne želi laž u svojoj blizini. Kaže I miran je , a zrak unaokolo napeto treperi. Danijelov je dan ispunjen I sretan. Dok istina caruje, gradi se samoća. Nebo se iznova nebom imenuje, vraća se raspored stvari.
