Pozdrav od UNIMA-e iz cijelog svijeta svim lutkarima na Svjetski dan lutkarstva
Za moje drage kolege, šetače predjelima zajedničkog sna, interprete bezvremenske aktualnosti…
Profesija kojom se bavimo jedna je od najskromnijih.
A ipak, što je paradoksalno, razgovaramo, raspravljamo i svađamo se s božanskim svijetom jednako intimno i otvoreno kao neki stari bračni par.
Svaki put kad neka drvena glava oživi u našim rukama ili konci koji pokreću lutku ponovno potvrde povezanost svih živih bića, iznova otkrivamo sami sebe kao protagoniste priče koju prikazujemo.
Svaki put kad neki predmet kojem udahnemo život probudi sjećanja što počivaju u nama ili kada se u igri svjetlosti i sjene utjelove nepronicljivi misteriji, naše povijesno vrijeme zaručuje se s bezvremenskim. Kada likovi što žive na površini naše kože zaposjednu dijelove našega tijela, otkrivamo da čovjek u sebi nosi čitavo čovječanstvo.
Onkraj svih mogućih oblika naše umjetnosti, kada se predajemo igri lutkama, mi izvodimo drevni ritual. Činimo opipljivim i vidljivim ono što to nije te u istih mah pružamo lutkaru i publici priliku da iskuse vlastitu transcendentalnost.
Živimo u vremenu koje je čudesno i zastrašujuće u isti mah, ali nije li uvijek tako?
Kao i čovječanstvo samo, hodamo li po samom rubu izumiranja ili možda ipak nikad nismo bili bliže trenutku kad ćemo istinski ovladati Prometejevom božanskom vatrom?
Kakva drskost! Je li to znak naše gluposti ili kvantni skok naše svijesti? Hoćemo li dosegnuti kritičnu masu koja će potaknuti nužnu promjenu ili polako nestajati zbog svoje inertnosti, poplave lažnih informacija ili straha?!?!
Koliko odgovora i prijedloga možemo dati i koliko ih možemo ostvariti?!
Mogu li lutke spasiti svijet od klimatskih promjena, ratova ili ropstva?
Ne znam!
Svijet je takav kakav je i nema garancije ni za koga i ni za što. Kao što je rekao jedan čudesan pjesnik, „hodanjem utire se put“
Međutim, znam, iz iskustva i iz prakse ove prekrasne umjetnosti, da su lutke svjetlost u tami, sunce iza oblaka ljudske tragikomedije, zaklon od oluja teško ranjenoga srca.
One nas pozivaju da živimo život pun zanosa i borimo se za bolju verziju nas samih.
One nas lišavaju komfora i „politički korektnih“ stvari.
One skidaju masku ozbiljnosti s lica onih koji su već svašta doživjeli i sve znaju.
One nas uče da se igramo kao djeca, bez očekivanja ili briga.
One su naša avantura, naša nebesa i naši čvrsti koraci na zemlji.
Ima li boljeg dara za svijet i za nas same od svijesti o tome da smo dio čovječanstva?
Ruku pod ruku s našim lutkama, „dočekajmo vremena koja dolaze s osmijehom“ jer upravo je vrijeme pred nama odličan razlog da izvadimo lutke iz kovčega i priredimo dobru predstavu.
Sretan Svjetski dan lutkarstva!
Ines Pašić, mostarska lutkarica i redateljica
