Šetalište Vladimira Nazora 12 44 000 Sisak Hrvatska
Tel. ++385 44 527 470 Fax. ++385 44 527 475 Marketing: ++385 44 527 479
domkkv@domkkv.hr

Barun Munchausen razveselio sisačke učenike

Barun Munchausen razveselio sisačke učenike

Svakog 20. ožujka kazališta diljem svijeta obilježavaju Svjetski dan kazališta za djecu i mlade ustanovljen od svjetske kazališne organizacije ASSITEJ. Toga se dana, uoči igranja predstave, čita poruka koju svake godine napiše neki od renomiranih umjetnika u svijetu i u Hrvatskoj.

Učenici Osnovne škole Ivana Kukuljevića pogledali su danas, 20.3.2017. godine “Čudnovate zgode baruna Munchausena”, predstavu za djecu Gradskog kazališta Sisak, veselu komediju u kojoj je najmlađoj publici objašnjeno kako je laganje nešto ružno, ali je zato maštanje nešto prekrasno i poželjno. Predstavu je režirao Silvije Vadla, a glume Filip Detelić i Marko Hergešić.

124

HRVATSKA PORUKA POVODOM SVJETSKOG DANA KAZALIŠTA ZA DJECU I MLADE

Autorica: Marija Sekelez, dramska umjetnica

“Moj prvi susret s kazalištem zbio se davno, davno u Kazalištu lutaka u Splitu. Vrlo se dobro sjećam kako sam iz suncem obasjanog dana stupila u zamračenu dvoranu i kako je tada otpočela moja fascinacija kazalištem. Prije predstave na scenu je stupilo jedno bajkovito stvorenje, nježna gospođa u tamnoplavoj baršunastoj haljini, koja mi je po godinama mogla biti baka. Pozdravila nas je i uvela u tajnu kazališne umjetnosti. Slijedila je predstava, aplauz. Izlazak iz čudesne kutije u sunčan dan na mene je djelovalo dosta šokantno i prijetilo je “otrežnjenjem” od doživljenog ushićenja. Željela sam u kazalištu ostati satima. Zaljubila sam se tada u kazalište na prvi pogled i zauvijek. Mnogo godina poslije toga sam djelovala kao glumica, a zadnjih šesnaest vodila Gradsko kazalište Žar ptica u Zagrebu. I sve ono što sam u najranijoj dobi iskusila željela sam prenijeti na male gledatelje, začarati ih kazalištem, priuštiti im najljepše i nezaboravne predstave. Znala sam da će samo tako kad odrastu postati izvrsna publika, s izoštrenim kriterijima, istinski arbitri ukusa i plemenitosti. Željela sam da ih svaka predstava potpuno zaokupi, omogući im da zarone u čudesnu dimenziju mašte, da se odmaknu od često surove stvarnosti, da spoznaju istinske vrijednosti i da streme istima, te da im to bude orijentir u životu, jer jedino djeca sve vide i sve razumiju. Stvarajmo s radošću i nadahnućem, darujmo im svoj talent i zanos i ona to nikada neće zaboraviti. Obogatimo i uljepšajmo njihovo djetinjstvo i mladost jer kazalište ujedinjujući glumu i scenografiju, kostimografiju i svjetlo, koreografiju i glazbu, a posebice tekst, nudi uvid u cijeli spektar umjetničkog izričaja koji pridonosi jedinstvenom užitku. Zato je na svima nama koji stvaramo predstavu za djecu enormna odgovornost i obveza, jer ako se dijete od prve ne zaljubi u kazalište izgubili smo ga zauvijek kao kvalitetnog kazališnog gledatelja. Najmanji zaslužuju najbolje bez ostatka. Priuštimo im to. Neka se sjećaju (bez obzira kakvim tugama i iskušenjima u odrastanju budu izloženi) da su u djetinjstvu u kazalištu bili istinski sretni i ispunjeni ljepotom i dobrotom, koja je kako reče Dostojevski u stanju spasiti svijet. I zato, draga djeco, dobro došli i uživajte u vašem kazalištu!”

MEĐUNARODNA PORUKA

Autor: Francisco Hinojosa

Bez ikakvog iskustva, ako se izuzmu odlasci u kazalište dok sam bio dječak, u dobi od 17 godina režirao sam predstavu u kojoj su glumili moji prijatelji i kolege iz razreda. Izvedena je neformalno u našoj srednjoj školi, a također i na prikladnijem mjestu koje je bilo otvoreno javnosti. Predstava se zvala Dress Rehearsal (Generalna proba): tema joj je bila droga, ali još više od toga mizanscena, kao što naslov sugerira. Napisao ju je moj otac, koji je kao mladić njegovao svoj prirođeni glumački poziv povremeno glumeći u predstavama za lokalne humanitarne udruge. Ni on ni ja nismo nastavili karijeru na kazališnim daskama, premda sam ja postao vjeran čitatelj i gledatelj kazališnih komada. Začudo, kasnije sam se ponovo susreo s dramom, ali na drukčiji način: u zadnjih dvadesetak ili više godina neke od mojih priča za djecu adaptirane su za pozornicu. U početku sam, ako su glumačke družine bile formalne, tražio da mi pošalju primjerak scenarija na odobrenje. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, sve sam češće davao slobodne ruke ljudima koji rade svoj posao, svjestan da se prelaskom iz proze u dramu nešto mora izmijeniti. Neke sam od tih predstava gledao. O drugima sam saznao iz tiska ili preko interneta. U nekim se predstavama poštovao literarni sadržaj predloška, dok je kod drugih poslužio samo kao inspiracija za stvaranje novog djela. The Worst Lady in the World (Najgora žena na svijetu) moja je pripovijetka koja je izvedena najviše puta, bilo kao monolog, predstava s marionetama ili lutkarska predstava sa sjenama, ili kao dramsko čitanje, školska predstava ili prava kazališna predstava. Ravnatelj jednog kazališta rekao mi je da su morali spašavati glumicu u glavnoj ulozi od pobješnjele mlade publike koja je u njoj vidjela pravo utjelovljenje zla: u njihovoj kolektivnoj mašti stopile su se stvarnost i fikcija. Bio sam i svjedok kako djeca u publici koja poznaju izvornu priču postavljaju pitanja čim se u predstavi od nje odstupi. Dobro ispričana priča nesumnjivo očarava djecu u publici i na neki ih način transformira. Nakon predstave, svijet se čini drukčijim, kao da ga je predstava dotaknula, omogućujući gledateljima da vide dalje od horizonta. Gledatelj često osjeti katarzu dok sebe vidi kroz likove ili situacije iz predstave. Za razliku od čitanja u samoći, kad se priča izvede na pozornici, iskustvo se mijenja: događa se pred našim očima i možemo ga podijeliti s drugima. Više nismo usamljeni svjedoci. Priča oživljava izvan granica naše mašte i pretvara nas u protagoniste jer likovima pridajemo svoje emocije i strahove, svoje želje i frustracije. Kada dođu na kazališne daske, književnost, glazba, ples, pjesma, poezija, igra, mađioničarski trikovi i žongliranje stope se u skladnu cjelinu, zajedno s resursima kazališne umjetnosti: kostimima, rasvjetom, scenom, šminkom i rekvizitima. Doprinosi našem kulturnom nasljeđu – s naglaskom na književnost i kazalište – redovito dovode do toga da djeca više upotrebljavaju maštu i pronalaze veći smisao u životu.