Redatelj: Andrzej Sadowski
Autor glazbe: Ivan Koprivčević
Scenografija: Andrzej Sadowski
Kostimografija: Željko Nosić
Pripovjedač: Jasmin Novljaković, Goran Malus
Gargamela: Kristina Krepela
Veležder: Igor Golub
Gallet: Damir Borojević
Pogačari
Pastiri
Napržica: Ljubo Zečević
Savjetnici u Napržičinu taboru
Gospođa: Kristina Krepela
Đak: Marko Hergešić
Taumast: Ljubo Zečević
Gargantua: Damir Borojević
Pantagruel: Igor Golub
Panurg: Davor Svedružić
Epistemon: Damir Borojević
Brat Ivan: Ljubo Zečević
Her Trippa: Marko Hergešić
Kružnjak: Ljubo Zečević
Triboulet: Marko Hergešić
Papimani
Runjavo Škrabalo: Helena Kalinić
Mrcinjaš: Kristina Krepela
Hunjkavci
Bakbuka: Kristina Krepela
Božanstvena boca: Helena Kalinić
François Rabelais je autor o kojem se intelektualna “krema” obično pravi da sve zna. Obično to ipak nije tako. Shvatiti Rabelaisa samo kao lascivnost i smijeh, pretjerivanje i grotesknost ustvari je – prostakluk. Ova predstava je drugačija jer slijedi onu sjajnu filozofsku misao velikog klasika književnosti, franjevca pa potom benediktinca, univerzalnog duha i svestrano obrazovanog čovjeka sa epikurejskim sklonostima, zaljubljenog u život ali sa naglašenim smislom za mjeru u umjetnosti – Françoisa Rabelaisa.
Kako se stvari odvijaju? Zaista je teško pokazati tijek vremena,pogotovo kad se proteže kroz nekoliko generacija, u kazališnom komadu ograničenom tek na par sati kazališnog događanja. Sagu o ovom čudnom rodu predstava Gargantuovske pripovijesti priča kroz gledanje srednjovjekovne (ili bliže – predrenesansne) putujuće kazališne družine (vrlo sposobne, virtuoznih glumačkih arsenala izražavanja) koja pripovjeda niz pripovijesti o doživljajima Gargantue i Pantagruela te čitave revije vrlo važnih likova sa kojima se sukobljavaju, druže, izruguju, podsmjehuju, s njima strahuju, plaču, pate, smiju se i vesele. I odjednom više nije važna uvjerljivost scenskog protoka vremena te, budući da smo “uhvaćeni” u razigranu glumu putujuće družine uhvatimo sebe kako želimo još i želimo dalje. Početni i završni motiv za rad ove neobične kazališne družine (teatar u teatru ovdje je predočen vrlo elegantno, čak graciozno) jest plemeniti osjećaj vinske pripitosti. Vino koje daje i radost i ludost pokreće niz priča, reda čitave galerije raznih likova (vladara, vojskovođa, ulizica, čarobnjaka, učenika, filozofa, djeva, liječnika, luđaka, ananasa, neobičnih životinja itd.), a da nam već prestaje biti važno radi li se o stvarnim likovima ili o projekcijama pripitih.
Duhovita je i autokarikatura samoga Rabelaisa iskazana kroz lik brata Ivana – vrlo nekonvencionalnog redovnika. Na pojednostavljenoj pozornici, tako u duhu putujućeg pučkog kazališta uz pomoć tek naznaka kostima i rekvizita rađa se virtuozna igra okoistine ispričana kroz niz epizoda. Lucidno je kroz čitavu predstavu predstavljeno Rabelaisovo univerzalno obrazovanje te se duhovito naglašavaju antičke inspiracije autora tako da plovidba začudne Pantagruelove družine podsjeća čas na “Odiseju” čas na Argonaute. Zlatno runo ovdje, ironijskim odmakom postaje boca spoznaje (nije li to čak komična aluzija na Graal?).
Vino, naposlijetku, otkriva da je u njem istina. Jer sva iluzija stvorena na sceni podsjeća nas da je ono što smo doživjeli istina, nevažno radi li se o kazalištu ili stvarnom životnom iskustvu. Ukratko – u Gargantuovskim pripovijestima i san je stvarnost.
