Proslavi Svjetskog dana lutkarstva, koji se u cijelom svijetu obilježava 21. ožujka, pridružuje se i Dom kulture Kristalna kocka vedrine s dva programa – Mali lutkari, polaznici likovno – lutkarske radionice, izvesti će igrokaz “Maca Papučarica” u 18 sati, a zatim će Gradsko kazalište Sisak izvesti lutkarsku predstavu “O ljubavi, voću i povrću” u 19 sati. Predstave se održavaju u Domu INA rafinerije.
Hrvatsku poruku ove godine napisao je dramaturg Patrik Gregurec.
Lutkaricama, lutkarima, djeci i odraslima – sretan dan lutkarstva!
I zaista je sretan, jer se lutkarstvo u Hrvatskoj tematski počelo širiti – više ne gledamo samo Crvenkapice i Tri prašćića, naslove koji roditeljima zazvone na nostalgiju, pa šalju djecu u kazalište, čime si kazalište ostvaruje kakvu-takvu financijsku sigurnost. U zadnjih nekoliko godina praksa se polako mijenja, izlazimo iz zone komfora i riskiramo: lutkarsko kazalište, a i publika, sve više prihvaća originalne dramske tekstove živućih autorica i autora, i njeguje ih. Djeca, a i odrasli, prihvaćaju novu paradigmu i vesele se novim pričama.
Tako se motiv hrabrosti, koji je čest u lutkarskim predstavama za djecu, prenosi i na institucionalnu kazališnu praksu koja se odvažnim koracima iz tromosti veseli ponovnom učenju hodanja. To je i uzbudljivo, jer nam lutkarska kazališta postaju izvor kreativnosti. Svi ti glumački ansambli, slobodnjaci koje itekako cijenimo, a i ravnatelji lutkarskih kazališta vape za originalnim idejama. A djeca ih objeručke prihvaćaju.
Jedino valja otvoriti temu i raspravu o lutkarskom kazalištu za odrasle. Kod nas se medij lutkarskog kazališta, na prvu i nepošteno, smatra samo dječjim medijem. No svjedočimo kako druge umjetničke vrste, a koje su isto tako do nedavno smatrane umjetnostima za djecu, kao što su animirani film i strip, postaju sve relevantnije forme u kontekstu svjetske umjetnosti. Odnosno, moguće je na raznim streaming platformama pogledati zaista ozbiljne animirane filmove, namijenjene isključivo odraslima, dok adaptacije stripa u filmski medij uspješno prolaze kod publike, a neki čak i kod kritike. Valja u nekim budućim, ali ne dalekim, mjesecima i godinama vidjeti što se može učiniti, a da i lutkarstvo postane umjetnost za sve. Jer ono taj potencijal itekako ima.
Bilo kako bilo, veselite se i nadajte se, jer razloga za veselje ima u lutkama, a nadu: nadu ćemo nastaviti stvarati i njegovati zajedno.
Svjetske poruke napisali su Linda Blanchet, Stefan Kaegi i Zaven Paré.
LINDA BLANCHET: Plakanje nad smrću robota
Godine 2017., dok sam tražila temu za svoju sljedeću predstavu, mnogo sam čitala i postala strastvena oko umjetne inteligencije. Tada sam otkrila ovu vijest: u ljeto 2014. hitchBot, mali robot-autostoper, osmišljen u Torontu od strane Frauke Zeller i Davida Harrisa Smitha kako bi proučavao odnos između ljudi i strojeva, putovao je samostalno od istoka do zapada Kanade. Bio je opremljen samo rudimentarnim konverzacijskim agentom i humanoidnim tijelom dizajniranim da izazove empatiju. Svoje putovanje dokumentirao je automatskim snimanjem fotografija svakih 20 minuta. U 26 dana prešao je 10.000 kilometara i stigao do Victorie, gdje ga je kao heroja dočekala trijumfalna gomila. Pitanje koje je ovaj eksperiment postavio bilo je: mogu li roboti vjerovati ljudima?
Godine 2015. hitchBot je krenuo na drugo putovanje, ovoga puta kroz Sjedinjene Države, od Salema do San Francisca. No, nakon samo nekoliko dana, njegovo je putovanje naglo prekinuto u Philadelphiji, gdje je pronađen raskomadan na rubu ceste, napušten među otpalim lišćem. Njegova glava je nedostajala. Ovaj tragični kraj izazvao je val emocija diljem svijeta. Novinari, obožavatelji i djeca izražavali su duboku tugu i ljutnju. Ova gotovo jednoglasna reakcija istovremeno mi se činila pretjeranom i fascinantnom: zašto plakati nad „smrću“ robota? Kakve su se veze stvorile između ljudi i hitchBota? I što ova emocija prema umjetnom biću otkriva o nama?
Kako bih napisala Killing Robots, predstavu nastalu 2019. godine, krenula sam u istraživanje ovog „roboticida“. Intervjuirala sam ljude koji su ga sreli, pratila dio njegovog putovanja kroz prostrani američki krajolik i proučila 10.000 fotografija koje je snimio.
Također sam radila s njegovim kreatorima, Frauke Zeller i Davidom Smithom, kao i s Jean-Pierreom Merletom iz INRIA-e, na dizajniranju robota-glumca: gotovo savršene frankofonske replike hitchBota. Iza ovog dramaturškog izbora, željela sam da tim i ja doživimo odnos s robotom kako bismo bolje razumjeli veze koje su se stvorile u Americi.
Poput originala, naš robot-glumac, veličine šestogodišnjeg djeteta, izrađen je od jeftinih materijala: ruku i nogu od cijevi, tijela od kante i lica s 4 LED žaruljice koje su uvijek prikazivali nasmiješeno lice. No, za pozornicu sam inzistirala, iako nisam mogla objasniti zašto, da posjeduje određeni oblik “autonomije”, da nas može iznenaditi. Stoga smo ga opremili senzorima i Lidarom, omogućujući mu da animira svoje lice i tijelo ovisno o blizini drugih glumaca. Poput hitchBota, imao je konverzacijskog agenta. No, za razliku od originala koji je ostajao u vječnoj sadašnjosti razgovora, naš robot je mogao obogaćivati svoja saznanja i imati oblik memorije, omogućujući mu da “improvizira” s glumcima u stvarnom vremenu.
Tijekom proba primijetila sam kako je njegov govor duboko promijenio odnos tima prema njemu. Neki su ga smatrali iritantnim jer je stalno intervenirao, dok su ga drugi smatrali iznimno dirljivim zbog njegove vedrine i osjetljivosti. Postali smo vezani za njega, posebno brinući se o njegovim redovitim padovima, uzrokovanim preteškim i nespretnim tijelom.
Tijekom izvedbi pokazao se kao ponekad neispravan, ali uvijek fascinantan glumac. Zašto smo, čim bi se upalilo njegovo LED lice, osjećali simpatiju? Pa ipak, ta nespretna lutka, koja nije bila naročito autonomna, nije se mogla kretati bez pomoći i bila je opremljena AI-jem iz 2018., koji tada još nije bio uvjerljiv.
Čitala sam da ljudski mozak traži život posvuda. Čak i kada gledamo u nebo, vidimo oblike lica u oblacima. Možda zato drhtimo kada vidimo hitchBota ostavljenog na prostranim američkim cestama i zašto plačemo kada ga pronađemo napuštenog među opalim lišćem.
STEFAN KAEGI
Dragi prijatelji na koncima, nisam lutkar. Niti izrađujem lutke. Ali u dva naša projekta roboti igraju ulogu lutaka, i čini se da je to razlog zbog kojeg me Zaven Paré zamolio da napišem ovo pismo o nastanku tih robotskih projekata.
Živimo u vremenu u kojem lutke postaju korisna metafora za sve nas koji pokušavamo razumjeti što nas pokreće – osobito kada umjesto lutkara postavimo stroj. To je bila naša misao vodilja kada sam počeo razgovarati s njemačkim piscem Thomasom Melleom o tome što bi značilo da ga u predstavi zamijeni humanoidni robot identičnog izgleda. Thomas boluje od bipolarnog poremećaja i ne osjeća se ugodno nastupajući pred publikom. Upoznali smo animatroničkog inženjera koji je nekada izrađivao realistične lutke za filmske scene (npr. za eksplozije bez ozljeđivanja glumaca). Digitalna postprodukcija učinila ga je nezaposlenim, pa je pristao izraditi Thomasovu repliku koristeći silikonski odljev njegovog lica i ruku, animiran s 32 servo-motora. Dodali smo snimku Thomasovog glasa.
U našoj predstavi „Uncanny Valley“, robotski dvojnik Thomasa promišlja što znači zamijeniti čovjeka strojem i na taj način izbjeći krhkost ljudske egzistencije. Mnogi su gledatelji prijavili da osjećaju empatiju prema humanoidu, a neki su se čak s njime poistovjetili. Počeli su razmišljati o tome kako su i sami „programirani“ društvenim kontekstom u kojem su odrasli. Klasični lutkarski učinak, ali ovoga puta reproduciran strojem – jezivo, zar ne?
Od nastanka ove predstave prošlo je šest godina, a algoritmi su znatno napredovali. Svakodnevno raste broj deepfake videa. „Digitalno lutkarstvo“ postalo je jednostavan zanat koji se može obaviti pomoću jeftinog softvera. Naše online verzije izvode stvari koje nikada nismo učinili – a čak možemo čuti i vlastiti glas kako izgovara riječi koje nikada nismo rekli.
Zato smo moj suradnik Helgard Haug iz Rimini Protokolla i ja razvili instalaciju za novi muzej Lutkarske zbirke u Dresdenu (na izložbi do lipnja 2025.). Za jednu od soba imerzivne izložbe „Alterego Raubkopie“, pozvali smo 70-godišnjeg lutkara Christiana Werdina da izreže marionetu Elona Muska visoku 60 cm, izrađenu od drva kruške. Ne zato što smo mogli predvidjeti kako će Musk uskoro držati političare na koncima, već zato što smo ga željeli kontrolirati pomoću 15 servo-motora koji povlače njegove konce. Ove motore programirali smo uz pomoć studenata lutkarstva s Ernst Busch Sveučilišta za izvedbene umjetnosti. Proces je bio ne samo radostan za studente koji su putem ručno izrađenih joysticka upravljali različitim dijelovima Muskova tijela i snimali pokrete na animacijskom računalu, već je i publici pružio uvid u nemoćnost mastermind-a iza ChatGPT-a i Neuralinka kada izgubi kontrolu nad vlastitim pokretima.
Jednom kada svijet promatramo kao lutkarsko kazalište, možda možemo jasnije vidjeti kako nevidljive niti upravljaju nama.
Želim vam sve najbolje u vašoj idućoj lutkarskoj godini!
ZAVEN PARÉ
Kad sam primio poziv za sudjelovanje u ovom Međunarodnom danu lutkarstva, prvo sam pomislio da se radi o komemoraciji u čast svih lutaka koje su nestale, bile zaboravljene ili ih je pojela termitna vojska. No, otkrivši da je tema nove tehnologije, shvatio sam da bi to mogao biti dan kada pokušavamo prisjetiti se budućnosti. Nikada nije bilo lakše zamisliti je, jer nam se čini da je već prisutna, obuzimajući naše snove.
Ujutro, dok izlazimo iz snova, koristimo električne aparate za kavu. Dovoljno je pritisnuti gumb. Nakon toga, ti uređaji postaju beskorisni do kraja dana. Vjerojatno ostaju u stanju pripravnosti, baš kao i drugi kućanski roboti pohranjeni u ormarićima. Ipak, iako dijele naš životni prostor i rade samo nekoliko minuta, aparat za kavu ostaje samo predmet. Pa zašto nam se čini da budućnost pripada strojevima više nego ikad?
Ako su dovoljna tri komada drveta da se lik oživi, što onda reći o pametnom aparatu za kavu ili o ljudolikim bićima koje pokreće električna energija, izrađenima od motora i pumpi? Ipak, roboti nisu puno složeniji od kućanskih aparata. Nedostaje im samo govor da bi s nama podijelili svoju dosadu.
Ogledalo lutke, s druge strane, nudi nešto drugačiju perspektivu na svijet i njegove umjetne tvorevine. Danas lutkari ponekad surađuju s inženjerima kako bi usavršili pokrete robota, baš kao što je Bunraku majstor Kanjuro III posjetio laboratorij japanskog robotičara Hiroshija Ishigura 2010. godine. Sutra bi romanopisci mogli sudjelovati u oblikovanju osobnosti novih avatara, jer oživjeti neživo nije dovoljno – potrebno je znati ispričati priče. Već poznajemo priče o robotima, a neki od njih čak mogu postati glumci, utjelovljujući likove. Ti roboti govore o budućnosti koja je više ili manje udaljena i neizvjesna, u kojoj igraju uloge suputnika, partnera, kolega, asistenata, prijatelja ili konkurenata.
Za sada funkcioniraju poput lutaka – unaprijed su programirani prema protokolima sličnim tehničkim uputama koje se koriste u kazalištu, ili su pak daljinski upravljani, tele-operirani ili tele-robotizirani. Robotičari su čak osmislili akronim za ovaj sustav: SWoOZ (Super Wizard of Oz). Ova platforma postavlja manipulatora u drugu prostoriju laboratorija, iza kulisa predstave u kojoj nastupaju roboti.
“Kontrolirati i oponašati kako bi se simuliralo” mantra je humanoidne robotike, dok je “manipulirati kako bi se interpretiralo i predstavilo” načelo lutkarstva. Ova paralela naglašava bliskost dviju disciplina i njihovu sposobnost da se međusobno obogaćuju u projektima koje nude publici.
Robotika je već posvuda – iza kulisa predstava, ali i u stvarnom svijetu. Pomoću dronova suspendira objekte koji bi inače pali zbog gravitacije, nadmašuje preciznost ljudskog pokreta i briljira u ponavljanju. No, ono na što nas lutkarska umjetnost podsjeća jest da nijedan objekt nije potpuno autonoman. Prisjetimo se gumba na aparatu za kavu. I imajmo na umu da se mehanika strojeva troši, baterije se prazne i sve može prestati raditi.
Što bi roboti bili bez lutaka koje ih podsjećaju da sve visi o niti?
