HRVATSKA PORUKA, autorica dramaturginja Ana Prolić
O kazalištu se često govori kao o čarobnom organizmu.
I iako ta tvrdnja može djelovati usiljeno, pretjerano, romatičarski, čak, vjerujte kazalište je upravo to.
Sve – svaka pomisao, misao, zamisao može postati. Skica postaje džep kostima.
Lik opisan u didaskaliji odjednom počinje hodati, srkati, hrkati, počinje se kretati i treptati.
I to nikada iz jedne predstave u drugu na isti način. I sve se može transformirati. Kamen postaje mjesečev kamen ili gorski kamen ili morski kamen ili kamen temeljac.
Ili bubrežni kamenac izvađen iz tijela glavnog lika.
Korak postaje skok preko rijeke, odlazak u drugi grad, povratak u neki trenutak u prošlosti, ulazak iz šume u kuhinju ili posezanje za zvijezdom.
Isto tako, sve može nestati.
Gašenje svijetla na lijevom obrazu glumca gasi i buku parka u kojem se nalazi. Prestanak tona ukida cijeli jedan svijet.
Da bi kamen postao temeljac, da bi lik iza čijeg imena na papiru stoji dvotočka oživio, da bi žarulja koja inače obasjava ogledalo postala izvor dana i noći, potrebno je puno znanja, umijeća i volje. I to ne jednog, već puno ljudi.
Potrebno je puno proba, loših i dobrih. Uspješnih i neuspješnih. Puno traženja, pitanja, lutanja, mimoilaženja.
Potrebno je, uistinu, puno čarolije.
No mogli bismo se svi mi koji glumimo, pišemo, režiramo, koreografiramo, koji osmišljavano i izrađujemo scenu i kostime, koji stvaramo glazbu i oblikujemo svjetlo, koji brinemo da se baš to i baš tako dogodi u baš tom trenutku truditi koliko god nam drago (pa i još malo više) nikada ne bismo stvorili čaroliju i postali organizam da nema svakog od vas koji sjedi u publici.
Svaki je gledatelj neizostavni dio tog organizma i neizostavni dio te čarolije.
Tek kroz svakog od vas korak postaje skor preko litice. I to za svakog od vas ponešto drugačiji.
Niste došli u kazalište „samo“ gledati predstavu; došli ste omogućiti da se ona ostvari do kraja. Došli ste ju „su-stvori“.
Došli ste biti donijeti neizostavni sastojak čarolije.
Došli ste postati dio organizma.
I zato vas se itekako pita i zato ste itekako bitni.
Pita vas se kakvo kazalište želite.
Pita vas se što to kazalište govori.
I kako to kazalište govori.
Pita vas se hoće li to kazalište ostati samo unutar prostora izvedbe ili će prijeći na ulicu, u vaš dom, školu.
Pita vas se hoće li to kazalište pitati.
Pita vas se hoće li to kazalište odgovarati.
Pita vas se hoće li to kazalište mijenjati nešto više od kazališta samoga.
Vjerujte, ono to može.
Njegova čarolija ima moć stvaranja i transformiranja.
Danas se, na svjetski dana kazališta za djecu i mlade, podsjećamo te njegove čarolije i moći.
No ona je tu svakoga dan u godini, u svakoj predstavi.
Ona je tu uvijek kada ste je vi svjesni. I kada ju ne želite predati ili pokloniti nekome tko ju ne prepoznaje, zlorabi ili ne zna njome čarati.
SVJETSKA PORUKA, autorica Jenny Sealy, umjetnička direktorica, Graeae Theatre Company, kodirektorica Paraolimpijskih igara 2012. u Londonu..
Jednostavno ne mogu zamisliti svijet bez kazališta ili umjetnosti. Za malu gluhu djevočicu poput mene, satovi baleta bili su sigurno mjesto gdje sam mogla biti svoja. Bio je to vizualni svijet, onaj u kojem sam mogla sudjelovati gledajući, a olakšanje što nisam morala čitati s usana bilo je oslobađajuće. Zanijela bih se u vježbanje i jako sam voljela kreiranje baletnih priča i nastupe. Balet je bio moje prvo iskustvo pričanja priča i kad sam porasla, uključila sam se u kazalište, a što je najvažnije u Kazalište mladih. Kakvo izuzetno vježbalište za bilo kojeg glumca, a tek prilika da se podijeli kreativni prostor s djecom i mladima: slušati njihove životne priče, pretočiti ih u dramske igre i dati njihovim doživljajima, životnim kušnjama i nevoljama podij da ih se čuje.
U vrijeme dok ovo pišem, režiram Kamenje odrastanja (Stepping Stones) Mike Kennya koje sam pred 18 godina režirala zajedno s Jon Palmerom za Interplay. Ta je produkcija bila (kao što je i ova nova s novim Graeae glumačkim ansamblom od kojih su svi izvođači gluhi i s invaliditetom, u dobi između 20-22 godina) namijenjena mladim ljudima s teškim i višestrukim invaliditetom, za mlade gluho-slijepe, osobe s invaliditetom i bez invaliditeta. Radost u radu, imajući na umu kreativnu dostupnost uz znakovni jezik, zvučni opis, zvuk i atmosferu, duboko je ukorijenjena u vjerovanju da SVIM mladima kazalište treba biti potpuno i jednako dostupno.
Sve me više frustrira što se još uvijek potpuno ne prepoznaje ni financira važnost stvaranja djela za mlade i od mladih. Slama mi srce spoznaja da se mnoga djeca s invaliditetom ne smatraju dostojnom obrazovanja u mnogo, mnogo zemalja, ALI moja putovanja po svijetu podsjećaju da gorljivost vas koji vodite ovaj rad znači da nećemo imati svijet bez kazališta i da je kazalište odgoj za život.
Budući da 2016. godina obilježava desetogodišnjicu otkad su Ujedinjeni narodi usvojili Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, ovo je sjajna prilika da se podržimo i ohrabrimo širom svijeta kako bi kontinuirano održali tu gorljivost i djelovali kao zajednica te osigurali da možemo činiti, stvarati i dijeliti kazalište koje nam je važno, od onih i za one koji su nam važni.
