Igor Ružić, selektor ovogodišnje “Smotre kazališnih amatera Sisačko-moslavačke županije” koja se održavala 3. i 4. travnja podnio je izvještaj koji prenosimo u cijelosti:
“Umjesto najavljenih osam predstava, ovogodišnja sisačka smotra u konačnici je na programu imala njih tek pet: SKD Prosvjeta, Pododbor Sisak – Literarna i dramska sekcija, izvelo je ‘Ženske razgovore’, Sisački ogranak Češke besede ‘Poštarsku bajku’, Plesni teatar Doma kulture Sisak plesnu predstavu ‘LetMeGo’, Scena Sisak komad ‘Na pučini’ i Amatersko kazalište Radoholičari iz Dvora ‘Patnje jedne žene’. Razlozi odustajanja od nastupa na smotri KUD-a Seljačka sloga iz Grede Sunjske, Amaterskog kazališta Sisak ili Scene Sisak s najavljenim naslovom ‘Majke’ u rasponu od objektivnih do produkcijskih: jedna predstava nije dovršena za festival i sami su autori ili kolektivi zaključili kako ne bi trebala izlaziti pred publiku i selekciju, kao poluproizvod, izostanku drugih kumovala je bolest, nezgodna radna vremena i slično.
Unatoč tome, i pet zaista odigranih naslova pokazuju širok raspon koji kazališni amaterizam Siska i Sisačko-moslavačke županije ima u produkcijskom, tematskom, autorskom i izvođačkom registru. Gotovo ni po čemu svedive na zajednički nazivnik, zbog iskoraka u barem jednoj od navedenih kategorija, spomenutih pet predstava nalikuju razrezu kojeg se ne bi sramile ni kazališno aktivnije sredine. Publici je ponuđeno sve: od ‘pravog’ amaterizma gdje kolektiv sa svim svojim manama, vrlinama i posebnostima nosi predstavu, preko posvećenih pojedinaca koji snagom volje i nadarenosti ‘vuku’ projekt, uzorno organiziranih manjinskih zajednica kojima je kazalište još jedan način zadržavanja tradicije i jezika, do umjetničke vizije koja izdržava test vremena, nadahnjujući uvijek nove suradnike i pamteći što su joj donijeli bivši. Tematski je raspon također uzoran, kao i podjednaka zastupljenost dobnih i rodnih skupina, s obzirom da u navedenim predstavama s jednakim uspjehom sudjeluju i žene i muškarci, odnosno i mlađi i iskusniji izvođači. Tim Doma kulture Kristalna kocka vedrine pokazao se kao iskusan i vješt organizator, s jedinim propustom u privlačenju publike, što je problem s kojim se, nažalost, županijske smotre amaterskih kazališta često susreću, bilo zato što je većina ‘domaće’ publike predstavu već vidjela, zato što proljetni termini održavanje smotre možda i nisu u skladu s ‘životnim ciklusima’ lokalnog stanovništva, ili pak zato što nedostaje i sredstava i ostalih mogućnosti za kvalitetniju propagandu.
U nastavku su detaljnija zapažanja o pojedinim predstavama:
‘Ženski razgovori”
SKD Prosvjeta, Pododbor Sisak – Literarna i dramska sekcija, Sisak
Od originala Dušana Radovića redateljica i adaptatorica Jasna Korovljević stvorila je laku i pitku komediju svakodnevice, o tipičnim muško-ženskim problemima i problemima koji to zapravo nisu. Smjestivši osam žena različitog iskustva u Salon ljepote prigodno nazvan Trač raj, predstava je niz isprekidanih monologa koji bračnu monotoniju i sve ono što nije monotonija povezuju u zajednički, osviješteni razgovor o vječnom usklađivanju želja i mogućnosti. Jednostavnu strukturu prati i takva režija: mizanscen je sjedeći, kako to i priliči zadanom mjestu radnje, dok intenzitet pojedinog rakursa ovisi jednako o snazi izgovorenog i uvjerljivosti izvođačice. Kao svojevrsna spona ili moderatorica razgovora figurira frizerka-zaposlenica salona, ali njezina uloga nije vodeća pa se stoga ni ne ističe. Najvažnije su pojedine priče i humani zaključci poput rimovanog ‘Nije nam nužno da živimo ružno!’ ili završnog koji tvrdi da je pravi muškarac onaj ‘koji želi damu je žena sretna, zadovoljna i lijepa’. Predstava funkcionira kao živi, kazališni odraz sitcoma, u čemu i jest najveći problem. Dok kamera i montaža mogu nadoknaditi nedostatak ‘akcije’, kazalište tu aparaturu nema, pa ‘sjedeljka’, koliko god zanimljiv bio razgovor, nužno vodi umornom kazalištu. Iako se redateljica potrudila postaviti i pokoju solažu, izvođački potencijali nisu dovoljni za takav minus postupak koji samo dovodi do nepotrebnog isticanja pojedinih aktera, a ne i radnje same, ili predstave u cjelini.
‘Poštarska bajka’
Češka beseda Sisak
‘Poštarsku bajku’ Karela Čapeka, jedan od najpopularnijih kazališnih tekstova na češkom uzeli su kao predložak i članovi sisačkog ogranka Češke besede, društva izuzetno razgranatog i dobro organiziranog u održanju identiteta i manjinske kulture češke manjine u Hrvatskoj. Uzme li se u obzir ta posebnost ovog izvođačkog kolektiva, izbor takvog teksta dobiva svoje posebno opravdanje i svrhu. Režiju i dramaturgiju predstave potpisuje Silvije Vadla, vrijedni akademski obrazovani profesionalac koji često radi s amaterima, na svoju i njihovu korist, što je evidentno i u ovom slučaju jer predstava ima čvrstu strukturu i siguran tijek uz pokoji dodatak koji naglašava činjenicu da je riječ o maštovitom umjetniku. No, iako Vadlino ime stoji u programskom letku koji prati predstavu, u prijavnici za sisačku smotru stoji da je predstavu režirala Marija Mulanović Smolčić, te da je ona, zajedno s Danom Stakor, i autorica adaptacije. Bilo kako bilo, ‘Poštarska bajka’ ozbiljni je rad, koji međutim ima problem sa svojim očekivanjima. Naime, iznenađuje koliko je ova produkcija ipak u mogućnosti iskoraka neambiciozna jer, iako pokušava istodobno biti i slikovnica za najmlađe kao i poučna alegorija za nešto starije gledatelje, taj raspon joj ne ide u korist. Oslikana i naznačena scenografija funkcionalna je i uvjerljiva za mlađe gledatelje, dok bi stariji možda poželjeli i više simboličnosti, koju Čapekov tekst kao suvremena bajka nesumnjivo ima i na kojoj bi se još moglo poraditi. Tomislav Kral kao naslovni lik nosi predstavu kombinacijom ulogom zadane zaigranosti i osobnog osjećaja za scenski prostor i suigru, što se međutim ne može reći za sve izvođače.
“LetMeGo”
Plesni teatar Doma kulture „Kristalna kocka vedrine“, Sisak
Nezamjenjiv u Sisku i pripadajućoj županiji, gotovo ništa manje važan i u državnim razmjerima, Plesni teatar Doma kulture Kristalna kocka vedrine ove godine slavi 35. obljetnicu rada, što je potvrda ne samo njegove nesumnjive kvalitete, nego i potrebe koju lokalna zajednica ima za kazalištem koje nije verbalno i, strogo uzevši, dramsko. Međutim, u koreografskom rukopisu voditeljice Jasminke Petek Krapljan ima drame, čak i više nego u mnogima koji koriste (pre)više riječi, što je vjerojatno zasluga i suradnje s Jasminom Novljakovićem, kako na ideji, tako i u njezinoj provedbi u konačni scenski rezultat. ‘LetMeGo’ je predstava osobite atmosfere, izgrađena oko suptilnog koreodramskog čitanja najintimnijih i najnježnijih trenutaka u svakom životu koji ima pravo smatrati se (pro)življenim. Usponi i padovi, rađanje i nestajanje ljubavi, međuljudski i unutarobiteljski odnosi, sve je to u ovoj predstavi pomalo začudnog naslova ‘ispričano’ pokretom, u rasponu od neoklasike preko suvremenih tehnika do čak i integracije folklornih elemenata, na pomno i znalački biranu glazbu. Takvom pristupu lako je, u jedno i nepotrebno, predbaciti sklonost klišejiziranju scenskih slika i rješenja, estetiziranost koja tendira ultimativnoj dopadljivosti i ilustrativnosti. Međutim, kvaliteta izvedbe sve takve prigovore poništava, a njezina je osnovna vrijednost istodobno i estetička zadanost i rezultat pedagoškog iskustva. Dakle kombinacija prepoznatljiva, i najjasnije vidljiva, u činjenici da različiti uzrasti izvođača s različitim stupnjevima tehničke izvrsnosti i scenske prezentnosti, na pozornici apsolutno i uvjerljivo djeluju kao jedinstven kolektiv. Ne samo izrazom, nego i kvalitetnom scenografskom i kostimografskom opremom te oblikovanjem svjetla, ‘LetMeGo’ je sasvim posebna produkcija ne samo na sisačkoj smotri, nego i u svijetu domaćeg kazališnog amaterizma uopće.
‘Na pučini’
Scena Sisak
Neovisna , relativno mala i mlada, Scena Sisak je amatersko kazalište pod vodstvom Tihomira Kosića, koji je ovu beketovsku vrlo ozbiljnu parodiju Slawomira Mrožeka i režirao te u njoj igra zapravo glavnu ulogu. Upravo idealna za produkcijske i izvođačke kapacitete kazališnih amatera, Mrožekova drama pravi je izbor na kojem treba čestitati ovom kazalištu, jer ne traži puno, ali zato mnogo daje, što predstava i pokazuje. Tri brodolomnika u čamcu, gladni i žedni, odgovaraju na egzistencijalno pitanje: pojesti bližnjega svoga ili ne, dok onaj kojeg trebaju pojesti pak sam sebi mora razjasniti temeljnu opreku između pojedinačnog i općeg, točnije između kolektiva i – samoga sebe. Mrožekov cinizam istodobno je jednostavan i hladan, ali pruža mogućnost glumačke igre u širokom rasponu. Tihomir Kosić se u režiji, ali još više u izvedbi, uglavnom drži povišenih registara, što predstavi daje na trenutke i naporan ton, jer je intenzitet s one strane rampe teško zadržati, a s ove – izdržati. No, dok Kosiću zato kvalitetno pariraju naizgled ‘sporedni’ likovi koje tumače Zoran Ivanić i, još bolji, Stiv Stipić. Upravo izvedba ovog posljednjeg tvori konkretan dramaturški luk cijele predstave, odgovarajući na navedene dileme dok se i tijelom i glasom i gestom svakom odgovoru, sve do završnice, odupire. Unatoč činjenici skučenog prostora čamca, ‘Na pučini’ je predstava suptilno razigrana po pozornici, s nekoliko briljantnih režijskih detalja koji nipošto nisu samo ‘štosevi’ za publiku – od naznake naslovne pučine do nadrealnog i apsurdnog dolaska i ponovnog dolaska, poštara. Tematski, izvedbeno i režijski, ‘Na pučini’ je vrhunac sisačke smotre, ujedno i predstava koja bi, uz manje prilagodbe i pokoju suptilnost u režiji, bila adut kojim se briše ionako imaginarna granica između profesionalnog i amaterskog kazališta.
‘Patnje jedne žene’
Amatersko kazalište Radoholičari iz Dvora
Inspirirana ‘Pričama iz sudnice’ Marka Uvodića Splićanina, predstava ‘Patnje jedne žene’ prati naizgled obični i ‘svakodnevni’ ‘bračni slučaj’, od vjenčanja do – samoubojstva supružnika. Taj povijesni pregled u pet slika uokviren je ispoviješću, tj. iskazom pred sudom, supruge, u kojem se predstavlja kao žrtva, dok realne, odigrane situacije dokazuju da je istina potpuno suprotna. Upravo ta dvostrukost perspektive, i posljedično iznevjeravanje očekivanja, najveća su vrijednost ovog projekta koji se efektno ruga i feminizmu i ženskoj emancipaciji kao i patrijarhatu kao dominantnoj, podjednako uobičajenoj i očekivanoj praksi ovdašnjih obiteljskih života. Zbog toga predstava ima veliki ne samo humorni potencijal, koji solidno koristi, nego i onaj gotovo prosvjetiteljski, ali bez pretencioznosti koju bi takva tvrdnja mogla naznačiti. Izvedbeno, riječ je o punokrvnom kazališnom amaterizmu u kojem finese zamjenjuje gruba konkretnost u pojavnosti i gesti, kao i u artikulaciji. U tome prednjači, i na tome svjesno inzistira Mirko Gladoić, istodobno i redatelj i autor adaptacije i glavni, ujedno i jedini, muški glumac u ovom projektu. Tematska dvostrukost perspektive upisana je u njegovu izvedbu, koja se razrješuje tek na kraju ‘bračne priče’ i to pucnjem ali u – sebe, dok većinu vremena na sceni trpi pasivnu i ne samo pasivnu agresiju supruge u izvedbi jednako stilizirano ‘dvolične’ Željke Barić. Dok je njegova igra potisnuta, njezina je i previše otvorena, ustrajna u do groteske dovedenog naglašavanju nedostataka i lika koji tumači i same sebe kao izvođačice. Nije stoga čudno da je predstava lokalni uspjeh, jer se istodobno ruga s kazalištem i u njemu iskreno uživa, dok govori o tome kako svijet koji to kazalište opisuje i nije uvijek onakav kakvim ga vidimo, ili želimo vidjeti.
Zaključak:
Iz svega navedenog, u osobni uži izbor nakon smotre u Sisku ušle su predstave ‘LetMeGo’ i ‘Na pučini’. S obzirom da nema mogućnosti biranja dvije predstave za državni festival kazališnog amaterizma, morao sam se ipak odlučiti za samo jednu, i to je u ovom slučaju ‘Na pučini’. Unatoč tome što je ‘LetMeGo’ vrhunska i po mnogočemu, ne samo plesnom izrazu, posebna predstava, riječ je o ansamblu koji je profesionalno vođen, duge tradicije i brojnih, međunarodnih i domaćih uspjeha. Upravo zato, smatram da treba pružiti šansu bitno mlađoj, manjoj i ne još dovoljno prepoznatljivoj Sceni Sisak, čija predstava ‘Na pučini’ pokazuje da je riječ o ekipi od koje se može očekivati puno, i još više. Ukratko, ‘dalje’ ide: ‘Na pučini’ Scene Sisak.
