You are currently viewing LetMeGo

LetMeGo

Predstava LetMeGo premijerno je izvedena povodom obilježavanja Svjetskog dana plesa, 29. travnja 2013. godine u dvorani Doma kulture Kristalna kocka vedrine. Plesni teatar s ovom predstavom predstavlja Hrvatsku od 18. do 22. lipnja 2014. na festivalu Focus 2014 u Leopoldschlagu, Austrija, zajedno s kazalištima iz Izraela, Gruzije, Njemačke, Švicarske, Italije, Mađarske i Austrije.

Kostimografiju potpisuje Igor Dobranić

Tehnika Aleksandar Franjić, Ivan Mihić

Oblikovanje svjetla Jasmin Novljaković

Editiranje glazbe Ivan Mihić

Glazba u predstavi: Brian Eno, Rachel Portman, Kronos Quartet, Tom Waits, Fritz Kreisler, The Residents

U predstavi plešu Karla Vorkapić, Iskra Cvitković, Valerija Kraljević, Ivana Brajdić, Mario Lafta, Tihomir Kosić, Karla Hrvoić, Ana Kordić, Ivana Terzić, Apolonija Krleža, Martin Horvat, Samanta Jajčinović.

FESTIVALI 2013.:

Paderborn, Njemačka, Kazališni dani europske kulture

Postojna, Slovenija, 3. Međunarodni festival amaterske kulture

O predstavi, izabranim stihovima pjesnikinje Jozefine Dautbegović:

Na kojem smo se stablu zakleli da ćemo do kraja života

letjeti zajedno

pitam se

Zašto se više ničega ne sjećam iz tog vremena

A obećala sam ti kako ću pamtiti do groba

Kojoj vrsti je pripadao grm na kojem smo se

Kao na oltaru vjenčali

Ne sjećam se

Miris pamtim…

…Dođe tako iznenada i sve stvarne svjetove poruši

Kako prepoznati koja je prava…

…Ljubavi same hodaju svijetom

Kao ulični prodavači

S lažnim deklaracijama o podrijetlu proizvoda

I načinu održavanja…

Koja je prava kojoj se predati…

 

KRITIKE

Westfälische Paderborner Kreiszeitung (Paderbornške novine) od 6./7. srpnja 2013.
Estetski jezik slike
Paderborn, Njemačka. Plesni kazališni komad “Let Me Go” iz Hrvatske dojmljivim se scenama posve približio mnogim aspektima ljubavi. Plesni studio “Kristalna kocka vedrine” gostovao je s plesnom koreografijom Jasminke Petek Krapljan i Jasmina Novljakovića u okviru “Kazališnih dana europske kulture” u četvrtak u kasnim satima na velikoj pozornici kazališta u Paderbornu.
Bogatim, estetskim jezikom slike, plesnim elementima moderne, baleta i plesa izraza deset plesačica i tri plesača vizualiziralo je razine apstraktnih međuljudskih odnosa: između nade, snova i čežnji, bajkovitih želja i otrežnjavajuće stvarnosti, romantične žudnje, zavođenja, svakodnevice, dosadne nezainteresiranosti, odbijanja, golog nasilja. Mjesto susreta: četverokutni stol – ispod kojega, na kojemu i oko kojega se plesalo.
Na početku su četiri žene posve nepomično ustrajno stajale na podiju u pozadini dok je jedna mlada žena unijela ptičji kavez s pisamcem. Tijekom večeri ptičji kavez pojavljuje se još nekoliko puta – samo, u rukama jedne starije žene djeluje kao relikvija negdašnjih dana, kao traženje zaboravljenoga obećanja.
Tada nastaje pjesma različitih konstelacija: tu je nedužan zaljubljeni par gdje muškarac u lijepom pokretu nosi ženu. Nedugo kasnije otriježnjenje. Starija žena unosi starinski mlinčić za kavu, oslobađa stol od kocaka šećera, sama liježe na nj, postaje mlinski kamen. Četiri žene uokolo tvore oštricu noža i dok muškarac pod stolom zadaje tempo, žene se pokreću u sve bržem ritmu. U usporenom ritmu pojavljuje se dobra vila, kao kod Trnoružice, s predimenzioniranim cvjetnim tepihom po kojem žene u igru bacaju svoje dobre želje. Zdjelu za juhu, ptičji kavez, crvenu haljinu… Slike velikog intenziteta slijede rastuću brutalnost.
Žena servira muškarcu juhu, on ju odguruje od sebe, ponovno privlači, ona skače na njegova leđa. Međusobno uništavanje, jedan “Let me go…” od oboje; tada se pojavljuje mlađa. Ipak, niti s njom se ne može trajno plesati jedan “pas de deux”.
Sljedeće scene. Erotski ljubavni par – čisto zavođenje koje kao mjesto ljubavi koristi prevrnuti stol, potom tetovirani mladi par koji pleše valcer; kratke impresije koje neprestano promatraju plesači koji nijemo sjede uokolo. Zatim muškarci, koji isključuju žene, među sobom, na što one priljubljuju svoje noseve na dvoja velika staklena vrata. Muškarci kartaju, jedna žena im se nudi, kotrlja se preko stola, pada, biva odbačena.
Scene se nižu jedna za drugom. Određuje ih jasna estetika slike, a plesači i plesačice – kako mladi tako i stari – uvjeravaju izrazom, sigurnošću i plesnom višeslojnošću. Slike često izrastaju iz predivne sporosti i prelaze u impulzivnost koja oduzima dah, da bi se ponovno riješile bez žurbe.
Tako višeslojni motivi, tako razgaljena glazba koja je sezala od sfernih tonova preko melankolične glazbe harmonike do klasičnih gudača i folklorističko-plesnih pjesama. Jer, na početku kao i na kraju, folklor u harmoniji izražava nijanse, trga sve plesače sa stolaca, žene plešu oko muškaraca kao oko zlatnog teleta. Večer bez riječi koja je dala da osjetimo neizrečeno.
Dnevni informativni list “Kazališnih dana Europske kulture” u Paderbornu, br. 2, 5. 7. 2013.
Pusti svog zmaja neka visoko leti
LetMeGo plesnog studija Kristalna kocka vedrine Sisak
Predstavom plesnog kazališta iz najnovije države članice Europske unije završio je drugi dan festivala. Grupa Kristalna kocka vedrine već godinama se redovito poziva na Kazališne dane Europske kulture i oduševljava osjetilnim, estetskim i slikama bogatim inscenacijama plesnog kazališta.
Također “LetMeGo”, ovogodišnja koreografija Jasminke Petek Krapljan, ponovno uvjerava visokom preciznošću pokreta i veličanstvenim plesnim umijećem deset dama i tri gospodina na pozornici. Pedesetominutna izvedba predstavlja šarenu pjesmu slike oko teme ljubavi i partnerstva.
Stol kao središnji rekvizit stoji zajedno s barskim stolcima – za stan, za mjesto razgovora, sakupljanja i susreta. Predmeti i objekti koji se unose ili polažu na stol imaju simboličko značenje. Prije svega žene su te koje odmjerenim koracima donose takve simbole u sliku: ptičji kavez – uobičajena metafora za zatvorenost ili također čežnju za slobodom – u kojem se ne nalazi ptica već fotografije, možda fotografije ljubljenih osoba. Jabuke na stolu simboliziraju zavođenje; magičnim pokretima jedna žena pokušava iz voća izmamiti njegovu čarobnu snagu. Neke žene koketiraju, pokušavaju zavodljivim plesovima ostaviti utisak na ostale osobe koje posve bez emocija sjede na rubu pozornice. Postoji tu jedan određeni ljubavni zov, koji se za čudo nalazi više na strani žena nego muškaraca – samo, u odnosu 3 : 10 oni se možda i ne trebaju previše naprezati…
Ali, ah – u slici se pojavljuje dama s mlinčićem za kavu. Tu su i kocke šećera; mlinčić se okreće, šećer vrti po rukama. Jedna druga žena okreće se na stolu poput mlinčića i naposljetku ženi upada riba u mrežu: muškarac napokon leži na stolu. Sada se s ukusnom kavom i ostalim zavodljivim aromama Adam kratko vrijeme tu zadržava, no ubrzo se u svakodnevnom obiteljskom žrvnju počinje dosađivati. Žene brbljaju uz kavu; razgovor postaje sve žustriji i kocke šećera lete naokolo – muškarci nisu privučeni kakaoom. Postoji i rat lakih žena, kratka konfrontativna situacija između dama na pozornici i ljubomornih laika, nadurene reakcije: šećer je jednim snažnim pokretom ruke pometen sa stola. Malo muške galantnosti ne vodi ničemu – ili recimo: samo do tri prazne stolice na stolu.
Ne čudi stoga da se pod teretom takvog bračnog života muškarac žene s mlinčićem za kavu obraća mlađoj ženi: poklanja joj zmaja lijepo ukrašenoga repa, a ona ga pušta da visoko leti. Ona lebdi na oblaku, pleše od sreće i predstavlja se: Vidite, ja sam tu.
A tada je tu najupečatljivija slika večeri. Možda je to samo projekcija muškaraca, neka vrsta želja iz snova, ta hrvatska kraljica cvijeća koja tada s desna na lijevo korača pozornicom: s jednim bajkovito visokim šeširom od cvijeća i jednom još bajkovitijom povlakom na haljini. Cijela širina pozornice prekrivena je tom povlakom-tepihom prepunim cvijeća po kojemu sada koračaju ostale žene. Poistovjećuju li se one s tom slikom želja, sunčaju li se u sjaju kraljice cvijeća? Svejedno, one u svakom slučaju prolaze tuda: žena sa žlicom, plesačica sa crvenom suknjom, žena sa zdjelom juhe i mlinčićem za kavu. I, o da, ona s kavezom za ptice.
Muškarac u svakom slučaju dolazi kući. Paša, mačo-muškarac. On se međutim od lijepe prozračne žene koja pušta zmaja vraća k prizemljenoj ženi s kavom. Tu je još i juha; poslužuje ga iznervirana žena. Dolazi do svađe, prijetnji i nasilja. Zahtjeva za posjedovanjem i podjarmljivanjem. Zauzdavaju se bojažljivi pokušaji žene za bijegom u slobodu. – Uskoro za stolom trojica muškaraca kartaju. Stari južnoeuropski stereotip: muškarci u gostionici, žene u kući. U ovom slučaju: pred gostionicom. One izvana priljubljuju noseve uz prozorska stakla kako ne bi propustile ništa od toga što se unutra događa. U međuvremenu se pojavila jedna žena. Čini se da će onaj koji pobijedi na kartama odvesti damu kući. Ipak, ona je srušena pod stol. – “If I have to go, will you remember me?”, odzvanja harmonično. Muškarac i žena plešu, usko priljubljeni. Rastanak? Smrt? Blagost starosti?
Da, to je bila ona, mala priča koju nam je ispričalo trinaestero plesača iz Siska. U 50 minuta gotovo cijeli jedan život. Ljubav, ljubomora, pokušaj bijega, pomirenje. Sve to ispričano je bez riječi, umjerenim tempom uz harmoničnu glazbu. Možda malo iznenađuje, jer u stvarnom životu u ovom vremenu ne lete samo kocke šećera. Kod profesionalaca Sidi Larbi Cherkaouia ili Wima Vandekeybusa pristup bi bio temperamentniji. No takvi su upravo plesači Kristalne kocke vedrine: oni daju prednost estetizirajućem jeziku slike. Bilo je baš lijepo.
prijevod
prof. Sonja Šimek Cvitković
kritika iz Austrije / nastup na dugoj noći kazališta u Austriji / Holzhausen

Estetski užitak /Helga Mikosch

Prijateljima plesnog kazališta ponudila je na kazališnim daskama grupa Kristalna kocka vedrine iz Siska, Hrvatska, estetski užitak pun napetosti i iznenađenja. Tema – uvijek aktualna – međuljudski su odnosi – jedan uz drugoga, jedan s drugim, jedan protiv drugoga. Ne samo izbor teme već i prevođenje u “slike” (statički, nepokretni ljudi koji sjede jedan uz drugoga pogleda usmjerenog u prazninu) te pokreti izraženi odmjerenim koracima, dok identične geste i pokreti izražavaju neizgovorene osjećaje, snažno podsjećaju na veliku njemačku koreografkinju i plesnu pedagoginju Pinu Bausch koja svojim plesnim kolažima, simbolima te slikama ljudi između sna i stvarnosti nije revolucionirala samo njemačko kazalište.
Tako je i ovdje: hrvatska grupa sastavljena od deset plesačica i tri plesača koja radi pod umjetničkim vodstvom Jasminke Petek Krapljan (koreografkinja) i Jasmina Novljakovića upravo se izborila za velike nagrade, opčinjavala je plesnim umijećem i preciznom ravnotežom svojih pokreta. U svom komadu “Let me go” prikazuje nijemo postojanje jedno uz drugog jednoga para u kojem ONA meljući svojim mlinčićem za kavu u tom ne-odnosu prividno prihvaća svoju svrsishodnu ulogu. Taj utisak pojačava se na taj način da ona, ležeći na stolu i okrećući se oko vlastite osi, sama postaje objekt = mlinčić za kavu, služi udobnosti muškaraca kao što je to predstavljala stara podjela uloga, te simbolički postaje i žrvanj svakodnevnice koji se uvijek iznova okreće. Dalji simboli prikazuju se plesno: kavez za ptice kao simbol zatočeništva i želje za slobodom, jabuke za (bezuspješan) pokušaj zavođenja nezainteresiranog muškarca koji drugdje traži zadovoljstva, kao i zdjela i žlica za “gutanje” ponižavanja i bijesa. Plesačice i plesači koji su povremeno kao izolirani plesali sa svojim stolcima, samo rijetko s partnerom, bili su ispred crne pozadine pozornice najčešće i sami odjeveni u crno, izraz turobne situacije. Sjedeći na tim stolcima gledali su nepomično, bešćutno poput neke vrste dezorijentiranih gledatelja, bez osjećaja, u prazninu.
Pokušano je i zavođenje tri muška predstavnika svog spola koji igraju karte od strane jedne iznenada aktivne žene. Lascivno provocirajući ona liježe na stol, poput zalogajčića spremnog za ugriz, no muškarci ju jednostavno previđaju i prevrću na pod.
Vedro i lijepo nakon sveg crnila osjećaja, odjeće i ugođaja pojavljuje se – možda kao željena slika muškaraca – kraljica cvijeća koja s turbanom od šarenog cvijeća korača pozornicom s desna na lijevo te šlepom živih boja poput tepiha pokriva cijelu pozornicu. Sve plesačice i plesači koračaju sa svojim simbolima putem te cvjetne veličanstvenosti.
No kakav je kraj priče? Sretan? Nesretan? On ostaje otvoren. – Zasluženi pljesak bio je postojan. Utisak kojega je ova predstava ostavila iza sebe također.

389013_495125983874120_1647690167_n 940853_497676446952407_316722542_n 946939_497676510285734_1012033106_n lmg lmg1