Plesni studio Doma kulture s predstavom Nevidljivi gradovi autora Jasminke Petek Krapljan i Jasmina Novljakovića s predstavom “Nevidljivi gradovi” nastupili su, kako u domaćim kazalištima tako i na kazališnim daskama u Njemačkoj, Austriji, Norveškoj, Ruskoj Federaciji, Bugarskoj i Belgiji.
Westfalski list 118/ napisao: Manfred Stienecke
“ Njihova otprilike jednosatna koreografija koja se odvija potpuno bez riječi prikazuje nadnaravno lijepe slike iz jednog imaginarnog svijeta nastanjenog vilovitim bićima. Devet atletskih plesača – osam žena i jedan muškarac – očito raspolažu profesionalno školovanim jezikom tijela koji ih osposobljava za dirljiv izražajni ples. Prema predlošku romana talijanskog pjesnika Itala Calvina oblikuju hrvatski gosti svoj komad „Invisible Cities“ (“Nevidljivi gradovi”) kao slikama bogato putovanje k ljudskim osjećajima. Pokretima koji neprekidno teku izražavaju simpatiju i požudu, zavođenje i odvraćanje, veselje i otuđenje. Fantastični kostimi i rekviziti, opojna glazba, ugođajno osvjetljenje i filmske projekcije nadopunjuju njihov ples koji je jednostavno užitak…”
Lokalna kultura br. 118 / napisala: Ann-Britta Dohle
“U scenariju predigre punom ugođaja u kojemu video-instalacija pokazuje morski krajolik s galebovima uzdiže se jedna žena iz plavog krajobraza – folije. Sjene i realnost stapaju se jedno s drugim. Poetsko putovanje puno asocijacija – inspirirano pjesnikom Italom Calvinom – počinje; izlet u maštu.
U maštovitim kostimima bijele boje stapaju se žene s konturama galebova. Riječ je o slobodi i njezinom otimanju, o odnosima, o ženi i ženi, ali i o muškarcu i ženi koji se neprestano približuju, ograničuju, tlače i oslobađaju. Elementi “modernog” ali i klasični baletni elementi otplesani su izvanredno. Pri tom su vođeni nevjerojatnim osjećajem za razumijevanje ritma vremena da bi u prostoru i vremenu ponekad postigli ono neobično lebdeće stanje iz kojeg izranja jedan međusvijet.
Glazba, svjetlo, raspoloženja se mijenjaju, strasti i krajolici pretaču se jedni u druge. Ipak, još ljudi, zastiru plesači svoje lice krilastim rukavima, postaju samo obrisi i bića iz snova. Zatim opet pokazuju kako se sleđuju: s bijelim šibljem na glavama skrućuju se u skupnoj pozi. Pred kraj: krajolik plaže, nekadašnji prirodni prostor obrubljen je neboderima, nekada “bijeli” ljudi čine se izmijenjenima, uprljanima…
Fantastična večer plesnog kazališta, u kojoj su plesačice i plesači pokazali širok spektar svojih izražajnih sposobnosti i svoje visoko profesionalno plesno umijeće.
