Šetalište Vladimira Nazora 12 44 000 Sisak Hrvatska
Tel. ++385 44 527 470 Fax. ++385 44 527 475 Marketing: ++385 44 527 479
domkkv@domkkv.hr

Svjetski dan kazališta

Svjetski dan kazališta

Svjetski dan kazališta projekt je koji je pokrenuo ITI – Međunarodni kazališni institut, međunarodna UNESCO-va udruga osnovana s ciljem povezivanja kazališnih ljudi te lakšeg protoka informacija. Svake se godine 27. ožujka u tisućama kazališta širom svijeta čita međunarodna poruka.
Hrvatsku poruku za Dan kazališta 2016. piše splitski glumac i ravnatelj drame HNK Split, Trpimir Jurkić, a distribuira Hrvatsko društvo dramskih umjetnika.

HRVATSKA PORUKA ZA SVJETSKI DAN KAZALIŠTA
Poštovana publiko, drage kolege, zaljubljenici u kazalište s ove i s one strane ogledala……

Ove godine, kao nikad prije (a tko zna kad opet), istog dana, u nedjelju 27. ožujka, sav kršćanski svijet slavit će svoj najveći blagdan, Uskrs, a sav kazališni svijet obilježit će svoj dan. Svjetski dan kazališta.
No, kakve to veze ima uopće? Osim slučaja, ima li nešto što veže ova dva događaja, a što bi, možda, jedno o drugom moglo progovorit?
Prije 2000 godine, jednog posljepodneva, samo dan pred židovksu Pashu, uzvisina nad Jeruzalemom, imenom Golgota (što će reći Lubanja), postaje najveća i najvažnija “pozornica” svijeta na kojoj se odigrava drama čiji smisao i poruka odzvanja kroz čitavu ljudsku povijest. Krist bira uzvišenost i osamu križa s kojeg će vrisnuti istinu ljubavi i žrtve, i otkupljenja po toj ljubavi, a nakon tri dana donijeti svijetu nadu i slutnju vječnosti.
A prije dvadesetpet godina, na splitskim Prokurativama, u crkvenom prikazanju “Muka spasitelja našega”, što ju je u Hnk Split režirala Ivica Boban, Josip Genda, nacionalni prvak Hnk Split, kao apostol Petar, pod križem s kojeg je njegov Učitelj već oprostio svima onima koji ne znaju što čine, zdvojno vapi izgovarajući Marulićeve stihove:
“Tako ti umire, zač, moj Gospodine,
Ali me otkupljuješ Kralju od istine”?
I eto nas kod te dvije riječi što su ove godine povazale slučajem spojene dogadjaje. Iskupljenje i istina!
Kazalište je poput jeruzalemske uzvisine. Stajati na kazališnoj pozornici znači izabrati poziciju i samoće i ranjivosti i boli, ali i mogućnost da se s te “Golgote” vikne istina o vremenu i svijetu.
Jedna pričica, još tamo iz doba antičke Grčke kaže kako je neki Grk, po svim pravilima lud, provodio čitave dane sjedeći posve sam u kazalištu, smijući se i plješčući i zamišljajući da se pred njim igraju veličanstvene tragedije. A kad ga je njegova obitelj, uz pomoć lijekova, vratila u zdravlje, kad je došao pameti, rekao im je:”O, prijatelji moji, vi me niste izliječili, vi ste me ubili. Bio sam sretan! Vi ste me otrgli od najslađe iluzije.”
Kazalište uistinu jest prostor iluzije. Ali paradoks kazališne iluzije je taj, da ta iluzija ne podnosi laž. Kazalište je viša stvarnost. Ono je istinitije od same stvarnosti, a glumac istinitiji od ljudi. Ljudi glume da bi sakrili, a glumci da bi razotkrili. Jer, gluma je otkrivanje svih mogućnosti ljudskog. No, taj put otkrivanja nije lagan. Glumac istinitost dokazuje propitujući sebe da bi upoznao drugog. To je bolan put. Ali rezultat zna biti iskupljujući. Iskupljujuća je snage istine koju nam nudi kazališna iluzija!
Cijenjenja publiko na taj put iskupljenja pozivamo vas svaki put kada stanemo na scenu. U nadi da ćemo se na tom putu i dalje susretati i zajedno putovati, svima skupa želim sretan put.

MEĐUNARODNA PORUKA ZA SVJETSKI DAN KAZALIŠTA, autor: ruski kazališni redatelj, Anatolij Vasiljev

Je li kazalište potrebno?
Pitaju se tisuće u kazalište razočaranih profesionalaca i milijuni ljudi umorni od njega.
Što će nam ono?
U vrijeme kad je pozornica tako malo važna u usporedbi s gradskim trgovima i teritorijima država na kojima se odigravaju prave tragedije iz stvarnog života.
Što nam je ono?
Pozlaćene lože, baršunasta sjedala, prljave kulise, neprirodni glasovi ili obratno – crne kutije, zaprskane blatom i krvlju, s hrpom razjarenih golih tijela.
Što nam ono može reći?
Sve!
Kazalište može reći sve.
I kako žive bogovi na nebu, i kako se zatvorenici muče u jamama, i kako strast oplemenjuje, i kako ljubav razara, i kako je dobar čovjek nepotreban, i kako vlada prijevara, i kako ljudi žive u stanovima a djeca u izbjegličkim logorima, i kako se vraćaju u pustinju, i kako se s najmilijima rastaju, kazalište može pričati o svemu.
Teatar je bio i ostat će zauvijek.
I sad, u ovih pedeset-sedamdeset sljedećih godina, on je osobito potreban Jer od svih javnih umjetnosti jedino je kazalište nešto što ide iz usta u usta, iz oči u oči, iz ruke u ruku i iz tijela u tijelo. Nije mu potreban posrednik, između čovjeka i čovjeka prozirna je strana svijeta, ne jug, ne sjever, ne istok i ne zapad – ono je samo za sebe svijet koji svijetli na sve četiri strane, i izravno ga prepoznaje svaki neprijateljski ili prijateljski čovjek.
Kazalište je nužno različito.
I od različitih drugih i mnogih – arhaične forme teatra bit će tražene prije svega.Teatar ritualnih formi ne smije biti suprotstavljen teatru civiliziranih.naroda.
Svjetska kultura se uškopljuje, “kulturna informacija” zamjenjuje jednostavne stvari i susret s njima.
Teatar je otvoren. Ulaz je slobodan.
Dovraga gadgeti i kompjutori – idite u kazalište, zauzmite redove u parteru i ložama, pažljivo slušajte riječ i gledajte žive slike – pred vama je teatar, ne potcjenjujte ga i ne propuštajte u svom užurbanom životu.
Kazalište je potrebno svakojako.
Samo jedno kazalište nije potrebno – to je teatar političkih igara, teatar političke mišolovke, teatar političara i teatar politike. Teatar svakodnevnog terora – osobnog i kolektivnog, teatar leševa i teatar krvi na trgovima i ulicama, u metropolama i provinciji, među religijama i narodima.