Prema izboru selektora Igora Ružića najbolja predstava Županijske smotre kazališnih amatera u Sisku je “Macbethovi” Scene Sisak u režiji Tihomira Kosića. Upravo ta predstava predstavljat će našu županiju na 59. Festivalu hrvatskih kazališnih amatera koji će se održati u svibnju u Vodicama.
ŽUPANIJSKA SMOTRA KAZALIŠNIH AMATERA SISAČKO-MOSLAVAČKE ŽUPANIJE
Kazalište 21, Sisak, 12. i 13. travnja 2019.
IZVJEŠĆE IZBORNIKA
Općenito
Na programu ovogodišnje Smotre kazališnih amatera Sisačko-moslavačke županije bilo je sveukupno osam predstava, među kojima su i one češke nacionalne manjine, koje bi trebale biti izvan službene konkurencije s obzirom na to da spomenuta manjina, zbog opsega svojeg izuzetno plodnog kazališnoamaterskog rada ima i svoju posebnu smotru u Daruvaru. Bilo kako bilo, kao selektor imenovan od Hrvatskog sabora kulture pogledao sam cijelu smotru i komentirao sve predstave na okruglim stolovima najčešće neposredno nakon igranja, iz organizacijskih razloga i na izričitu molbu sudionika.
U odnosu na prethodne, ne samo sisačke smotre, ovogodišnja se ističe sasvim pristojnim, ili u kazališnoamaterskim registrima upravo zavidnim odazivom publike. Razlog je, pretpostavljam prvenstveni, činjenica da je nekoliko predstava upravo na smotri imalo i premijeru, što gledalište čini punijim, izvođače napetijim i koncentriranijim, a samu izvedbu, posljedično, uzbudljivijom. Jednostavni je to recept, koji bi trebalo preporučiti i ostalim smotrama, jer time one dobivaju na važnosti ne samo u lokalnom kontekstu, nego i u oku, pa i izvješću, selektora.
O predstavama, prema rasporedu igranja
KONRAD – DJEČAK IZ LIMENKE, Dramski studio Kocka, Sisak
Predstava za djecu i s djecom rezultat je postojano kvalitetnog rada Dubravke Granulić na polju dramske pedagogije. U ovom slučaju dramatizirala je roman Christine Nostlinger, inače lektirno obavezan u starijim razredima osnovne škole, koji tematizira, a pomalo i zagovara, nekonvencionalni odgoj. Iako mu je glavni lik naslovni Konrad, dječak koji nije rođen nego je naručen i na kućnu adresu stiže „u limenci“, njegova adoptivna majka ima toliko drukčiju životnu filozofiju da on na koncu ipak postaje punokrvno ljudsko biće, sasvim poželjno razigrano i u trajnom otporu prema sterilnim konvencijama i svakodnevnoj dosadnoj pristojnosti. Taj put nije lak, ali ga mladi izvođači starije grupe Dramskog studija Kocka, najprije Maks Hajneman i Ignacija Kuryk u istaknutijim ulogama, ali i u zajedništvu cijelog ansambla, obavljaju s užitkom i preciznošću. Uz scenografiju Danijele Gotal Grgurač, predstava je stoga uzorna u smislu početaka dramskog rada s mladim uzrastom i stvaranja podloge za kasnije istraživanje vlastitog izraza ili pretvaranja u publiku koja kazalište voli i razumije.
NIJE LAKO BITI MLAD, Amatersko-kazališna skupina udruge mladih “Invictus”, Hrvatska Kostajnica
Uvijek je lijepo među kazališnim amaterima naći adolescente zainteresirane za tako „staromodnu“ formu, a koji pritom imaju i slobodu kroz nju govoriti o onome što žive i što ih muči. Ovo je upravo takva predstava, jer mladima daje priliku da svoje probleme artikuliraju, ako već ne i riješe, kroz dramsku igru pred publikom. Voditeljica skupine „Invictus“ Zejneba Mikulić upotrijebila je tekst suvremenog bosanskohercegovačkog književnika Srećka Marčete i prilagodila ga svojoj redateljskoj viziji, koja ujedno jest i najveći problem ove predstave. Neuvjerljivost i nedorečenost pojedinih prizora, kao i neiskustvo koje rezultira pogrešnim scenskim rješenjima, čini predstavu nepotrebno kompliciranom i istodobno, paradoksalno, monotonom, iako je riječ o tekstu koji u vještijoj interpretaciji može bitno više značiti. S nedostacima su se hrabro borile najprije nepopustljiva Petra Markan u glavnoj ulozi, ali i Lana Špančić te Mateja Tomašević.
AKVABELY ILI POVIJEST VODENOG BALETA U HRVATSKOJ, Češka beseda Jazvenik
Iako amaterskom kazalištu dokumentarizam i nije potpuno stran, lažna dokumentarnost, tj. igranje s postulatima „istine“ u kazalištu zaista se rijetko viđa u tom kontekstu. Utoliko je, ali i ne samo zbog toga, predstava Češke besede Jazvenik prava rijetkost i kazališna poslastica posebnog sjaja. Nije to, naravno, slučajno, jer riječ je o autorskom radu para profesionalaca koji funkcioniraju kao putujući eksperti pa amaterskim ali i drugim kazalištima „češkog govornog područja“ svojim predstavama i suradnjom prenose znanje, vještine i svijest o mogućnostima kazališta. Bohda Peva Šolcova i Radek Janček ovdje potpisuju i tekst i režiju, ali i scenografiju i tehniku, tako da je zaista riječ o svojevrsnoj poluprofesionalnoj produkciji, što je neupitno razvidno kako iz samog koncepta predstave tako i iz pojedinih režijskih rješenja. Već je i sam postulat, naravno neistinit, da je sinkronizirano plivanje zapravo patent Čeha iz Hrvatske, dovoljno zauman sam po sebi, pa je i realizacija takva: predstava počine kao predavanje/prezentacija a završava u potpunoj groteski „vodene“ izvedbe „Labuđeg jezera“. Zapravo neopisivo, ali zabavno i potrebno, pogotovo kad je riječ o smotri amatera kojima ponekad i pretjerivanjem treba pokazati da je kazalište prostor slobode gdje je sve moguće.
MACBETHOVI, Scena Sisak
Rad Tihomira Kosića, voditelja i najagilnijeg člana Scene Sisak, nije nepoznat u amaterskokazališnom kontekstu ne samo Hrvatske nego i regije, s obzirom na to da je kvaliteta produkcija ovoj skupini već priskrbila pristojan broj nagrada, priznanja i gostovanja. „Macbethovi“ su ipak svojevrsna prekretnica, jer se rad skupine ranije širio u smislu broja izvođača te zamašnosti teme ili obrade, dok je ovoga puta svedeniji i koncentriraniji, s odmakom u koreodramski izraz. Uzevši donekle prepoznatljiv predložak, Shakespeareovog „Macbetha“, Kosić kao adaptator i redatelj ovu povijesnu dramu svodi na osobni užas naslovnog bračnog para, ali njihove funkcije inteligentno i vješto razlaže na dva kazališna stila i, time, na dvije vrste interpretacije. Sam Kosić igra Macbetha ali je središnja os predstave ipak plesačica Aletea R. Mart kao Lady Macbeth, koja motivira i vodi radnju isključivo pokretom dok su nužni dijelovi njezinih replika snimljeni i ukomponirani u glazbenu podlogu. Pridoda li se tome da je stil predstave je vizualno raskošan, jer razložno minimaliziranu ali funkcionalnu scenografiju oplemenjuje elaborirano riješenim svjetlom, jedina joj je uvjetna zamjerka na trenutke pretjerana ilustrativnost i sam završni prizor koji nudi mogućnost „pogrešnog“ čitanja. Također, u informacijama o predstavi trebalo bi navesti i ime glumice koja Lady Macbeth daje glas.
PIPI DUGA ČARAPA, Dramski Studio Kockica, Sisak
Još jedan kvalitetni rad Dubravke Granulić, ovoga puta s mlađim ali ništa manje spremnim izvođačima mlađe skupine sisačkog Dramskog studija. Jednu od najpoznatijih priča književnosti za djecu oni izvode razigrano, a opet disciplinirano prateći i tijek radnje i na trenutke nimalo jednostavni mizanscen koji im nameće voditeljica inzistirajući na tome da i kazališna igra ima svoja pravila. Naslovu ulogu igraju dvije izvođačice, Gabi Kuryk i Mara Vrebac, ali udvojene su i ostale uloge, kako bi mladi glumci stekli što više iskustva i bili prisiljeni tijekom cijelog trajanja predstave ostati u temperaturi. Posebnost ove produkcije je njezina scenografska i kostimografska oprema, s redom ne samo kvalitetnim nego i zaista nadahnutim, zanatski savršenim momentima, kakav je primjerice brod kojim Pipi i družina putuju do otoka njezinog oca, a što je zasluga Danijele Gotal Grgurač. Sve u svemu, velika mala predstava koja daje do znanja, ali ne nameće činjenicu da iza nje stoji ozbiljan, dugotrajan i metodičan rad.
LOPTICA HOPSICA, skupina Mačke Naglavačke, Dječji vrtić Sisak Novi
Predstava nastala iz želje odgojiteljica da svoj svakodnevni posao oplemene i kazališnom igrom, kako bi povjerenoj im djeci približile tu vrstu umjetničkog izraza. Pod vodstvom Vesne Pavlica, koja ujedno tumači i naslovnu ulogu, riječ je o simpatičnoj produkciji koja očito misli na različite aspekte kazališta ali joj upravo zato ne primjećuje neke očite probleme. Pozitivno je kako se lutkarsko kazalište miješa s onim uvjetno rečeno dramskim, te kostimografija a nerijetko i sama igra, te posebice korištenje glazbenih citata koji predstavu na određeni način i vode. Sasvim poseban okvir predstavi daje i uvod koji publiku intrigira i uči, pa je šteta da se taj lik uvodničarke ne pretapa u svojevrsnu pripovjedačicu koja bi mogla nastaviti animirati publiku i voditi je kroz cijelu radnju, čime se mogu riješiti mnogi dramaturški problemi i nužni padovi u ritmu. Nedostatak je, na primjer, sama odluka da loptica hopsica bude baš „lutka na štapu“, kad ostatak rukopisa predstave inzistira na uzemljenosti.
KAKO NASTAJE TEATAR, Kazališna skupina „Panika“ Češke besede Sisak
Jedan od najzabavnijih opisa posebnosti kazališta kao organizacije, umjetnosti i procesa najzabavniji je kad se nađe u svom prirodnom okruženju. Zna to i prokušani redatelj Sivije Vadla koji ga je postavio s Češkom besedom Sisak kao zaokruženu cjelinu koja to nije, nego skače s prezentacije na reprezentaciju i obrnuto. I ovakva kakva jest, predstava funkcionira, najprije zbog izvođača koji daju sve od sebe i samog teksta koji tek kad je glumljen dobiva onu pravu, treću ili četvrtu dimenziju. Iako se između teksta prijevoda i teksta izvedbe mogu pronaći određena nepoklapanja, vjerojatno zbog glumačkih i redateljskih improvizacija, gledatelju se i nije toliko teško snaći, ukoliko, naravno, poznaje original Čapekovog teksta bitno više nego što razumije češki. U kvalitetu režije ulazi mizanscen i rad s glumcima, među kojima neki zaista jesu spremni na „suigru“ dok drugi briljiraju u solima, što opet, i vjerojatno ne potpuno nenamjerno ili barem nesvjesno, korespondira s predloškom jer ga vraća – njegovom predlošku. Najmanje dojmljivo rješenje, iako vješto provedeno i ne bez likovnih kvaliteta, ono je podjele same pozornice improviziranom scenografskom rampom, što je izlišno ako se zaista igra u prostoru sa strogom podjelom gledališta i pozornice kakvo je sisačko Kazalište 21.
ŽIVOT BLAŽENOG ALOJZIJA STEPINCA, Dramska amaterska družina “Glumci župljani”, Budaševo
Velika predstava velike teme prati životni put Alojzija Stepinca od rođenja do smrti, sa svime što ga je obilježilo. Tekst Ivane Foretić prilagodila je i postavila Ljuljana Slunjski kao svojevrsni ritual ili procesiju, ne odstupajući od kronologije i zahtijevajući da se vidi i čuje samo ono što je kazališno „dolično“, dakle sa zatvaranjem zastora za svaku promjenu scenografije i s pripovjedačima koji poput najavljivača čitaju suhe i didaktične dijelove scenarija. Posebna je to vrsta kazališta koje funkcionira u strogo zadanim slikama gotovo reducirane dinamike, pa upravo zato podsjeća prije na niz živih tabloa ili, u religijskom smislu, postaja. Za takav pothvat potreban je veliki broj izvođača, što ova skupina nesumnjivo ima, ali i želja da se kazalištem progovori ne dramski relevantno i stoga nužno proturječno nego nedvosmisleno i poučno. To je poetička odluka, koja se onda reflektira i na pojavnost predstave, pogotovo uzme li se u obzir činjenica spomenutih najavljivača, za koje se čak i u ovakvom stilu igre, najprije zbog „kostima“ i pristupa „ulozi“, teško može pronaći suvislo opravdanje.
Zaključak
Najbolja predstava ovogodišnje Smotre kazališnih amatera Sisačko-moslavačke županije i kao takva predstavnik te županije na 59. Festivalu hrvatskih kazališnih amatera je:
„Macbethovi“ u režiji Tihomira Kosića i izvedbi Scene Sisak iz Siska.
Uz čestitke svim sudionicima smotre,
s poštovanjem,
Igor Ružić
U Zagrebu, 23. travnja 2019.
