Plesna predstava BadCo “Stranac” održat će se u srijedu, 13.12.2017. godine u 19 sati u Domu kulture Sisak. Predstava je inspirirana romanom “Stranac”, Alberta Camusa.
Polazeći od problema izostanka (su)osjećanja i očekivane emocionalne reakcije, projekt STRANAC preko Camusovog antijunaka Meursaulta sagledava socijalna i sistemska licemjerja sakrivena iza odnosa zasnovanih na transparentnosti. Ovo scensko čitanje STRANCA koncentrira se na tri dominantne slike preuzete iz romana; situacije ispovijesti, zatvora i trenutka samog ubojstva kao točke u koju se akumuliraju sve silnice romana. Rasvjetljavanjem narativa i diskursa kao pokušaja objašnjenja onoga što se dogodilo generira se ispovijesna razina, zakon prozirnosti. Gradnjom transparentne koreografske partiture mizanscenski se propituje izvedbena potentnost situacija i atmosfera upisanih u roman. Konačno, doslovno ispostavljeno rasvjetljavanju, ubojstvo kao središnje mjesto narativa izloženo je kao tableau neprestane prijetnje i scenska slika koja u gledateljevu oku uvijek ostaje nepotpuna u svojoj poetičnosti, uvijek nedovršena u iščekivanju vizualnog opuštanja, nejasna uslijed prevelike vidljivosti.
Goran Sergej Pristaš – režija
Goran Ferčec – dramaturgija i tekst
Nikolina Pristaš – koreografija i izvedba
Zrinka Užbinec – koreografija i izvedba
Ana Kreitmeyer – koreografija i izvedba
Petar Milat – tekstualni prilozi i izvedba
Alen Sinkauz – glazba i izvedba
Nenad Sinkauz – glazba i izvedba
Siniša Ilić – crteži i scena
Silvio Vujičić – kostimografija
Alan Vukelić – oblikovanje svjetla
Jasmin Dasović – oblikovanje zvuka
Iva Dežmar – maska
Lovro Rumiha – produkcija
Posebna zahvala – Maria Tsitroudi, Anders Paulin
Znao sam da dolaze u svitanje. Ukratko, provodio sam noći u iščekivanju toga svitanja. Nikad nisam volio iznenađenja. Kad treba da mi se što dogodi, najviše volim biti spreman. Zbog toga sam naposljetku samo malo spavao obdan, a za dugih noći strpljivo sam čekao da se javi svjetlo na oknu neba. Najteže je bilo u onaj sumorni sat kad sam znao da obično obavljaju svoj posao. Čim bi prošla ponoć, čekao sam i vrebao. Nikad mi uho nije razabiralo toliko šumova, lučilo toliko slabašnih zvukova. Mogu, uostalom, reći da sam u neku ruku imao i sreću za sve
to vrijeme, jer nikad nisam čuo korake. Mama je često govorila da čovjek nije nikad posve nesretan. O tome sam se osvjedočio u zatvoru, kad se nebo žarilo i danje se svjetlo uvlačilo u moju ćeliju, jer sam lako mogao začuti korake, a tada bi mi srce možda prepuklo. Čak i kad bi me najmanji sušanj privukao vratima, čak i kad bih prislonio uho na drvo i izbezumljeno čekao sve dok ne bih začuo svoj dah, prestravljen što je toliko potmuo i sličan psećem hroptanju, srce mi ipak ne bi prepuklo i dobio bih još dvadeset četiri sata života.
Albert Camus: Stranac
