POLICAJCI ILI O APSURDU
…“ Čitava policija se nalazi na rubu propasti, u predvorju katastrofe. Zašto postoji policija? Da bi uhitila one koji istupaju protiv postojećeg poretka. A ako takvih više nema? Ako je baš zbog djelatnosti sve bolje i izgrađenije policije nestalo u građanima i poslijednje sjene pobune, čak i instinkta protivljenja, ako je zavladao opći zanos?”…
Kada je 1950. godine mlađahni Slawomir Mroźek objavio dramu „Policajci“ svijet je bio u dubokom hladnom ratu. Poljska, njegova domovina (rođen je 1930. godine u Krakowu, gradu kraljeva Poljske) gušila se pod teškim staljnističkim jarmom a tajne policije svih vrsta su, kao i u ostalim zemljama zastrtim „željeznom zavjesom“, tražile i najmanji znak neslaganja ljudi sa „novom stvarnošću“. Ni zapadni svijet u to vrijeme nije bio slobodniji, u SAD-u je divljao makartizam i „Lov na vještice“ (zapravo lov na ljude). U to vrijeme zamisliti svijet u kojem je narod svojom lojalnošću odlučio uništiti razlog postojanja policije (posebice tajne i nedodirljive političke policije) bilo je nevjerojatno hrabro. I točno! Tako na koncu ove duhovite satire o općoj paranoji policajci (sve odreda vrhunski profesionalci i stručnjaci – kako li to samo poznato zvuči!) upliću se u kolo uzajamnih uhićenja. Policijska profesija (precijenjena kao struka) je ona u kojoj profesionalizam znači nasilje sa strukovnom podlogom; general policije je doktor nasilništva. Normalno je da takva profesija na kraju (zakonitostima struke – sic!) nađe najvećeg neprijatelja upravo u sebi. I tako su kroz kratko vrijeme druge polovice dvadesetog i početka dvadesetprvog stoljeća (što je u tijeku povijesti valjda jedna nanosekunda) samu sebe u većoj ili manjoj mjeri požderale neke vrlo cijenjene i poznate policije: NKVD, KGB, Securitate, Stassi, CIA, MI5, Sawak, SDB, KOS…Četiri desetljeća kasnije, u trenutku kad je izgubio sve prave protivnike osim sebe, urušio se svjetski policajac – Sovjetski savez. Komunističke tajne policije topile su se kao led na srpanjskom suncu. Još nepuna dva desetljeća, dakle sve do naših dana, trebala su da se svjetski policajac (ovoga puta inkorporiran u SAD i njegov „bušizam“) uruši u ruševine svojih paranoja i logora tipa Guantanamo. Vrhunac apsurda je u drami „Policajci“ što na trenutke djeluje skoro dokumentarno, naime, nije nam teško shvatiti da takvi karakteri i stvarno postoje u policijama širom svijeta. Danas Slawomir Mroźek, oporavljen od afazije, u svojoj terapeutski inspiriranoj autobiografiji „Baltazar“ svjedoči o proročanskoj snazi svoje prve drame „Policajci“. Rugao im se, preživio ih i sve nadživio. Sada je na nama da u tom remek djelu pronađemo porugu i opomenu svim onima koji misle da je njihova vlast nedodirljiva, vječna i nadasve pravična. Amatersko kazalište Sisak priprema ovu satiričnu dramu u adaptaciji i režiji Silvija Vadle a u predstavi igraju Željka Marelj, Dragan Šašek, Ivica Banović, Ivan Farkaš, Dario Marelj i Silvije Vadla.
